Sabur u iskušenjima

Ovo je moja životna priča. Kao i gotovo svako dijete s naših prostora rođeno sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, ni ja nisam imala sretno djetinstvo. Odrastali smo u ratnim vremenima tako da su mi djetinstvo i djevojaštvo prošli u strahu za brata, sestre i roditelje.

Upoznala sam svog supruga 2001. godine. Družili smo se neko vrijeme i primijetili da se jedno drugom sviđamo. Nakon godinu dana udala sam se za njega. Od nas nije bilo sretnijeg para. Mnogi su nam zavidjeli. U prvoj godini braka naša sreća se nastavlja. Hvala Allahu, živjeli smo složno, bez problema i kušnji.

U julu naredne godine rodila sam djevojčicu.

Bili smo podstanari, ali kao što i svaki vjernik kaže, kažem i ja: ”Bog će pomoći”. Zadovoljni smo. Allah dragi nam je dao zdravo i normalno dijete. Meni veće bogatstvo nije trebalo.

Borimo se za život, možda i sami znate kako je kad se kreće ”od kašike”!?

Drugu kćerku rodila sam 2006. godine. S njom dolazi i nova nafaka. Počinjemo graditi kuću. Radovi na kući traju oko dvije godine. Dosta posla radili smo sami, tako da smo najmanje vremena imali za sebe.

U ramazanu, bio je oktobar 2007. godine, odlučili smo da, uoči odabrane noći, uselimo u kuću. Dok su trajale pripreme za tu našu svečanost, stariju kćerku smo odveli u igraonicu. Kada ju je suprug doveo kući, zagrlila me je i otišla da se igra s djecom. Sjedili smo ispred kuće: moj suprug, moja sestra i ja. U jednom trenutku naša starija kćerka počela se gušiti. Pošto je bolnica bila blizu, trkom smo je odnijeli tamo. Ljekari su činili onoliko koliko su mogli. Nada se topila. Bila sam svjesna da je gubim.

Razlog vam ne mogu reći jer je vrlo dobro poznat u mom kraju. U tim trenucima molila sam dragog Allaha da mi sačuva pamet, jer zdravo dijete izgubiti za deset minuta, ne možete zamisliti kako je to!?

Ali, uz vjeru i sabur, nastavili smo dalje.

Nakon useljenja dolazi dolazi nova kušnja. Rijeka koja protiče pored naše kuće nadošla je, poplavila i uništila naš dom. Život teče dalje. Znam, Božije je to iskušenje. Treba sad sve raditi iznova… Kuću obnavljamo nekoliko godina.

Dvije hiljade i deset godine odlučujem se da rodim dijete. Na to sam bila spremna i ranije, ali je suprug stalno govorio: ”Stići ćemo.”

Kada sam saznala da nosim dijete, nije bilo sretnije majke od mene, a kada mi je ljekar rekao koji je termin za porođaj, vidjela sam da se taj datum poklapa s datumom rođenja izgubljene kćerke. Razmišljam u sebi: ”Allah dragi mi je nadoknadio gubitak”.

Nakon otprilike oko mjesec dana, saznajem da, zbog bolesti, gubim oca.

Trudnoću sam teško iznijela do kraja, ali Allah mi je pomogao i rodila sam kćerkicu. U tim tegobama i kušnjama ona mi je donijela svjetlost. I dan-danas je tako.

Ubrzo sam ostala i bez oca, ali, kažem sama sebi: ”Allahova je to volja, i nastavljam dalje”. Imam divnog supruga, tu je, uz mene, da lakše podnesem taj gubitak.

Supruga gubim pod najčudnijim okolnostima. Detalje ne iznosim. Razumjet će oni koji znaju. Sa svoje dvije curice živim tako da one ne osjete moju muku. Svu snagu i ljubav koju imam usmjeravam prema njima. Vidjela sam da imam dovoljno snage. Uz Allahovu pomoć, uspjet ću i da ih izvedem na Pravi put, put islama.

No, najprije ih moram naučiti da u svakom iskušenju budu čvrste, a to može samo onaj ko vjeruje u Allaha.

I, da kažem i ovo. Sva spomenuta iskušenja doživjela sam do trideset i druge godine života. Ovo što pišem, pišem radi onih koje Svemogući Gospodar kuša, koje stavlja na muke, da shvate kako i od teške muke ima teža, da i od velike kušnje ima veća.”

Sebil.eu