Kako postići iskrenost u djelima i znati da je djelo, koje činimo, iskreno?

Odgovorio: Dr. Muhamed ibn Salih el-Munedžid
Prijevod: Hafiz Semir Imamović
Postizanje iskrenosti u djelima i stalno podsjećanje na ispravnost nijjeta (namjere), prije činjenja svakog djela, spada u najveće vjereske imperative i Allahu najdraža djela, jer od ispravnosti nijjeta ovisi prihvatanje ili odbijanje djela kod Allaha, dželle šanuhu, i na njemu se temelji čistoća i pokvarenost srca.

Da bi donijeli/učinili ispravan nijjet (namjeru) za neko djelo, moramo, prije svega, preispitati motiv zbog kojeg to djelo radimo: ako je motiv, koji nas je potakao na djelo, postizanje Allahovog zadovoljstva, pokornost Allahu i izvršavanje Njegove naredbe, to je dokaz ispravnosti i iskrenosti našeg nijjeta, a ako je motiv nešto drugo (postizanje nekog dunjalučkog dobra ili privilegije), tada trebamo učiniti sve da, prije nego učinimo to djelo, korigujemo nijjet i vratimo ga u propisane šerijatske okvire. Na ovaj način postiže se iskrenost u djelima. Nakon toga ostaje nam da postignuti nijjet čuvamo do kraja djela, ne odstupamo od njega i vežemo srce isključivo za Allaha i ni za što i ni za koga drugog.

Postoji više načina kako utvrditi da li je djelo iskreno:

1. Da cilj djela nije da ga drugi vide i da se čuje za njega. Prenosi Džundub, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko radi djelo da bi se čulo za njega, Allah će učiniti da se čuje za njega, ko radi djelo da bi ga drugi vidjeli, Allah će učiniti da ga drugi vide.“ (Buharija, 6499., Muslim, 2987) Rekao je hafiz Ibn Hadžer: „Rekao je Hattabi: „Značenje ovog hadisa je da onaj ko uradi neko djelo, a nije ga uradio u ime Allaha, nego da bi se čulo za njega i da bi ga ljudi vidjeli, Allah će ga nagraditi/kazniti shodno njegovoj namjeri: osramotit će ga pred ljudima i otkrit će im ono što je skrivao.“ (Fethul-bari, 11/336)
Izuzetak iz ovog pravila (skrivanja djela), kao što pojašnjava El-Izz ibn Abdusselam, je pokazivanje/obznanjivanje djela s ciljem upućivanja ljudi na dobro i činjenja koristi ljudima.

2. Da se srce ne veže za pohvale i pokude. Rekao je Ibn Kajjim: „Kada se čovjekova stopala učvrste na putu poslušnosti/predanosti Allahu, dželle šanuhu, njegove ambicije se uzdižu a njegova duša nadvisuje želju za pohvalom i strah od pokude: ne raduje se pohvalama i ne žalosti se zbog pokuda. To je odlika onoga koji se oslobodio robovanja vlastitoj duši i prohtjevima, i dostojan je obožavanja Allaha, dželle šanuhu, i čije srce je osjetilo slast imana i ubjeđenja.“ (Medaridžus-salikin, 2/8).

3. Davanje prednosti skrivanju djela nad njegovim pokazivanjem. Rekao je Asim (sin imama Ahmeda ibn Hanbela): „Prenosi se da je Ebu Vail , kada je klanjao u kući grcao/gušio se u plaču, a izvan kuće (kada je klanjao u džematu), da si mu dao cijeli dunjaluk, ne bi to učinio.“ (Ez-Zuhd, Ahmed ibn Hanbel, str. 290)

4. Izbjegavanje svih situacija koje donose popularnost i javnu promociju, osim ako to nalažu interesi vjere. Rekao je Ibrahim ibn Edhem: „Nije iskren prema Allahu onaj koji voli popularnost (isticanje, pokazivanje).“ (Ihjā ulumid-din, 3/297.)

5. Da prisutnost ljudi ne utiče na kvalitet djela (neuljepšavanje djela zbog ljudi). Neki učenjaci definisali su iskrenost kao „istovjenost djela u tajnosti i javnosti“, a rijaluk/pretvaranje kao „prevagu vanjštine nad unutrinom“, tj. da vanjština bude bolja od unutrine. (Medaridžus-salikin, 2/91).

6. Samoprijekor, smatranje učinjenog djela manjkavim/nedostatnim i stalno korenje duše zbog toga, vjerovanje da je dobro djelo koje činimo Allahovo dobro prema nama i da mi nemamo nikakvog udjela u tom dobru. Ova činjenica jasno je naglašena u Kur’anu i vjernik je nikako na bi smio gubiti iz vida: „A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio; ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna.“ (En-Nur, 21).

7. Mnoštvo istigfara/traženja oprosta nakon učinjenog djela, zbog osjećaja da je djelo nepotpuno i da je nedovoljno da bi se s njim stalo pred Allaha, dželle šanuhu. Rekao je šejh Sa’di: „Pohvalno je, nakon učinjenog dobrog djela, tražiti oprost od Allaha, dželle šanuhu, za nedostatke i zahvaliti mu na uputi, suprotno onima koji vjeruju da su upotpunili ibadet, da su učinili nešto „za Allaha“, dželle šanuhu, i da zbog toga zaslužuju visok stepen i deredžu. Takvi su, jedino, dostojni Božijeg prezira i neprihvatanja djela, kao što su prvi dostojni upute i primanja djela kod Allaha, dželle šanuhu.“ (Tefsirus-Sa’di, str. 92).

8. Osjećaj radosti zbog upućenosti na činjenje dobrog djela. Kaže Uzvišeni: „Reci: ”Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.” (Junus, 58) Ko tako bude doživljavao uputu i dobro djelo, vjerovati je da će biti upisan među iskrene.

I pored svega nabrojanog, pravu istinu o nečijoj (ne)iskrenosti zna samo Allah, dželle šanuhu, a čovjek traga za uzrocima iskrenosti i moli od Allaha uputu.
(Izvor: https://islamqa.info/ar/240287)

Saff.ba