Mr. Elvedin Pezić: Zašto ne pričate o gorućim problemima?!
Već duže vremena primjećujem jednu pojavu o kojoj želim da nešto napišem.
Naime, svakodnevno primjećujem ljude koji, bez obzira šta da pročitaju od onoga što učeni ljudi pišu, komentarišu i kažu da postoje prioritetnije stvari o kojima treba da se govori. Pa navode primjere: da naša braća u Siriji gladuju, kako se kraljevi po arapskim zemljama rasipaju imetkom a to su po njima najbitnije teme o kojima bi trebalo pisati i govoriti i smatraju treba da se ostavimo govora o kamati, o abdestu, o namazu, o ahlaku, o nemoralu i sl.
Draga moja braćo, neispravno je shvatanje onih ljudi koji smatraju da se samo treba govoriti o nekim gorućim temama i da sve mimo toga je nepotrebno i bezvrijedno. Isto tako, ako učen čovjek napiše članak o kamati, to ne znači da na drugom mjestu i u drugom vremenu nije govorio o onome o čemu bi dotični baš i volio da se govori, ali on to možda nije čuo ili do njega to nije došlo.
Ti ‘dušebrižnici’ ummeta treba da znaju da je uvijek bilo situacija da se na jednom kraju ummeta ratovalo a na drugom se neko ‘veselio’ jer se oženio ili je dobio toliko čekano dijete ili se izliječio od neke bolesti ili je postigao nešto bitno u životu. Da li to njegovo ‘veselje’ znači da se on ne suosjeća sa djelom ummeta koji prolazi kroz teške momente? Naravno da to ne znači.
Isto tako se dešava da u jednom dijelu ummeta ljudi imaju određene probleme (rat, glad, poplave, epidemije) a na drugom dijelu ili u drugoj državi ljudi sjede i uče vjeru i njene najosnovnije propise, bez obzira o čemu se radilo: o abdestu, o namazu, o postu, hadžu, itd. Da li to znači da su oni nemarni i da se ne suosjećaju sa svojom braćom? Naravno da ne znači.
Oni u datom momentu rade ono što je u njihovoj mogućnosti i čine ono za čime imaju potrebu ali to ne isključuje njihovu brigu i želju da pomognu svojoj braći koja prolaze kroz određeno iskušenje.
Stoga uvažena braćo, kada vidite da je neko od učenih napisao ili kazao određenu stvar, nema potrebe da se požurujete sa kritikom tog insana, jer je on možda već govorio o onome što vi mislite da je bitno, a čak i da nije; on možda smatra da nije kompetentan da govori o tome ili još o tome ne posjeduje jasne i provjerene informacije na osnovu kojih bi mogao da govori o tome. Sve to ne treba da bude razlogom da ostale ljude koji ga okružuju ne poduči onome što će im koristiti, ono o čemu on ima znanja, pa makar to bio neki ‘najmanji’ sunnet Allahovog poslanika sallallahu alejhi we sellem.
Ja ne želim da spominjem da ti ‘dušebrižnici’ najbolje znaju kritikovati a da nakon toga u velikom broju slučajeva sjede i ništa konkretno ne poduzimaju. Oni drugima pojašnjavaju šta su to najbitnije teme i nakon toga se ponašaju kao da se ništa nije desilo, dok oni koje kritikuju rade ono što je u domenu njihove mogućnosti, tj. podučavaju ljude onome što im treba u svakodnevnom životu.
Priredio: Pezić Elvedin
(minber.ba)
