Čuvajte se pohlepe i škrtosti

Nedavno sam sreo čovjeka, nesigurnog koraka i odsutnog duha. Bio je to sasvim slučajan susret, u ulici Tabaci, malo niže od Narodne kuhinje.

Uzimao je porciju hrane. Očigledno gladan, otkinuo je komad hljeba i halapljivo ga stavio u usta. Kao da će mu ga neko oteti. Odnekud sam ga poznavao, njegovo lice mi nije bilo strano, kao da sam ga negdje i prije viđao. Možda je to bilo u novinama ili na televiziji. Imao sam neku predstavu o tome ko bi to mogao biti, ali me njegova trenutna situacija zbunila i zaključak činila težim. Kao da mi neko reče da mu nazovem selam, te onako, poluotvorenih usta, izustih: “Selam alejkum! Kako si mi prijatelju? Da li se odnekud poznajemo?” Odgovorio mi je na selam, ali tako teško, kao da mu je kakav poveliki kamen na prsima pa ga spriječava u tome. Pokušao sam još nešto reći, malo se osmjehnuh, ali primijetih da na njegovom zaleđenom licu nema ni trunke radosti zbog tog iznenadnog susreta. Uz veliki uzdah reče mi da ima problema, ali nema s kim da ih podijeli. Osjeća se napuštenim i zaboravljenim od svih. Nema ramena da se isplače niti duše da s njim saosjeća. Zaintrigiralo me njegovo stanje, te mu ponudih kahvu na što je rado pristao. Otišli smo do Kuće sevdaha, naručili kahve i u hladu zanosne bosanske arhitekture otpočeli razgovor. Nešto mi je govorilo da bih mu mogao na izvjestan način pomoći. Riječi su čudesne. One su nimet Allahov, sa njima je i Objava počela, kao blagodat i lijek za ljudske duše. Nije li Svemilosni uporedio lijepu riječ sa lijepim drvetom, korijena čvrstog i plodova raznovrsnih, a Poslanik a.s. nagovijestio Džennet onima koji čuvaju svoje jezike od ružnog govora? Milost je u riječima, u to sumnje nema. Ali isto tako mogu biti i otrov, u zavisnosti kako ih ko koristi.

Nisam ni slutio kakvim teškim životom devera moj slučajni sagovornik. Kazao mi je da je ne tako davno bio poznati biznismen, ugledan čovjek u gradu, voljen od poznanika, poštovan od poslovnih partnera, dobrodošao u familiji i komšiluku. Posao mu je dobro išao, te je vrlo brzo puno zaimao. Njegova vlastita kuća mu je postala tijesna, te je kupio drugu, ogromnu, pravu kućetinu, blizu centra grada. Ali nije stao na tome te je tome pridružio još dva stana, dvije vikendice na moru, ljetnikovac na Bjelašnici i još puno toga ”sitnoga” poput skupocjenih auta, odijela i tehnike da svojim ušima ne možeš ni povjerovati, a mislima niti dokučiti. U međuvremenu je prestao i klanjati, a bio je pravi namašdžija. Nije baš klanjao beš vakat ali je na džumu redovno išao kako bi kakav vasijet uzeo. Efendija bi nerijetko pozivao da se džamija pomaže i džemat održava ali što je više moj sagovornik imao manje bi davao. Šejtan ga sebi privio pa mu ruke skupljenim držao. Bojao se gubitka imetka, a od džamije se polahko odvikao. Nije želio da mu neko, pa makar to bio i efendija, drži pridike o nekakvom pomaganju, što je u njegovim ušima zvučalo poput kakvog beskorisnog bacanja para. Sebi je govorio da je to on svojim rukama zaradio, svojim znojem poljevao i da niko u tome nema nikakvog haka i prava. Nije mi bila strana njegova priča i taj njegov iznenadni otklon prema vjeri. U tome se dala primijetiti istinost Poslanikovih a.s. riječi koji je rekao, kako prenosi Ebu Hurejre r.a., a bilježi Nesai: ”U srcu jednog (Allahovog) roba ne mogu zauvijek stanovati škrtost i iman!”

Postao je pravi Karun iz Musaovog naroda koji je mislio da mu bogatstvo nikada neće nestati. Ali što je više imao sve je bio siromašniji, pohlepan je postao do neslućenih razmjera, želja za imetkom bi ga proganjala, novce bi svaku noć sanjao tokom ono malo sna što bi ugrabio. U međuvremenu, radnici u njegovoj firmi, koji su do jučer bili s njime zadovoljni, počeli su da ga i javno i tajno kritikuju. S razlogom. Prestao je već nekoliko mjeseci da im uplaćuje doprinose na njihove ionako male plate. Njihove pošteno stečene zarade prepolovio je, a u firmu bi dolazio sa skupocjenim mercedesom. Ostavio bi ključeve kod portira i naredio bi mu da ga pere dva puta dnevno, da ne bi kakva trunkica na njemu ostala. Jednom se desilo da ga je portir, sasvim slučajno, malo zagrebao dugmetom košulje te mu je direktor-vlasnik skinuo pedeset posto od plate. Međutim, iako ga je portir preklinjao i molio u ime svoje gladne djece, na to se nije obazirao. Počeo je otkidati od radničkih zarada, škrtario je u njihovim pravima i prizivao njihove kletve. Slušajući njegovu priču naumpade mi da sam negdje pročitao hadis, kako ga prenosi Ebu Hurejre r.a., a gdje Poslanik a.s. kaže: ”Darežljiv čovjek je blizak Allahu, i blizak ljudima; blizu je Dženneta, daleko od Džehennema. Škrtac je pak daleko od Allaha, i daleko od ljudi; daleko od Dženneta, a blizu Džehennema. Neuki darežljivac je Allahu draži od učena škrca!” (hadis bilježi Tirmizi)

Ah, pomislih u sebi, kako je plemeniti Poslanik tako jasno opisao stanje škrtice i pogubne posljedice njegovih djela. Pred vlastitim očima sam gledao primjer slijeđenja pohlepe i škrtosti. Uistinu su te bolesti duše i slijeđenja svojih strasti sestre bliznakinje, nerazdvojne na svom rušilačkom putu. Njihovo sredstvo je imetak koji se ne razumije kao blagodat, nego, naprotiv, kao cilj koji vremenom postaje omča oko vrata. Doista će propasti svako ko se imetku pokori i njegovom sjaju se prepusti! Treba ga pravilno razumjeti i s halalom stjecati. Pa i sam Poslanik a.s. je znao pohvaliti imetak u lijepog insana kada ga se racionalno i u granicama dozvoljenog počne zarađivati i u dobro trošiti. U suprotnom on postaje najveći čovjekov neprijatelj, njegova stalna opsesija i noćna mora. Jer bilježi Taberani da je Muhammed a.s. jednom prilikom rekao: “Tri stvari spašavaju čovjeka: bojati se Allaha u samoći (tajno kada te niko ne vidi) i u javnosti, biti pravedan i u raspoloženju i u srdžbi, i biti umjeren u siromaštvu i u izobilju (bogatstvu). A druge tri stvari vode u propast: slijeđenje svojih strasti, odavanje i pokoravanje svojoj škrtosti, i biti očaran i zadivljen ličnošću (biti samoljubiv, narcisoidan).”

Kako li samo čovjek zna biti nezahvalan Uzvišenom Gospodaru! On, Milostivi, imetak mu daje, nafaku mu određuje i traži samo malo zauzvrat; da Mu se klanjaš, dobro činiš te svoj nefs da ukrotiš. Zar je to puno? Zar je to teško? Je li bolje odvesti sebe u bezdan vlastitih strasti i prohtjeva kojem nema dna?! Doista čovjekovu utrobu ne može napuniti ništa izuzev zemlje!

Čini mi se da je jedan od takvih i moj slučajni sagovornik. Interesovalo me da li ima ikog gdje bi makar na ispružene ruke naišao ali odrično je odgovorio. Kazao mi je da nije imao granice u svojoj pohlepi, htio je više te je vlastitu firmu i nekretnine stavio pod hipoteku, a mnoge od rodbine je angažovao kao žirante za podignute kredite u banci. Njegova pohlepa ga je dokrajčila. Ubrzo je bankrotirao. Rodbina, koja sada vraća njegove kredite, okrenula mu je leđa. Ne žele ni da čuju za njega. A njihove rodbinske veze više kao da ne postoje. Sjetih se hadisa, kojeg bilježi Ebu Davud u svome Sunenu, gdje Poslanik a.s. reče: ” Čuvajte se pohlepe jer je ona upropastila one koji su živjeli prije vas. Pohlepa im je zapovijedala da budu škrti i oni su to i bivali, zapovijedala im je da raskidaju odnose sa rodbinom i oni su to radili, i zapovijedala im je da griješe te su griješili.”

Kako su samo tačne ove Poslanikove a.s. riječi! Čuvati se pohlepe je jedan od imperativa naše uzvišene vjere, islama. Ona vodi čovjeka putevima stranputice i očitog beznađa. Škrtost je njena bliska saputnica. Ove duševne mahane ne uništavaju samo njenog nosioca već se prelijevaju na njegove bližnje, uništavaju mu porodicu, život mu urušavaju i ostavljaju iza sebe katastrofalne posljedice, poput uragana koji nosi sve pred sobom.

Ali kako steći dobro u svome životu? Koji su orjentiri koji vode insana ka sreći, blagostanju i Allahovom zadovoljstvu? U kur’anskim redovima je spas. Zar nije Plemeniti Gospodar dž.š., u 92. ajetu sure Ali Imran, rekao: ”Nećete zaslužiti dobro sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže.” A Poslanik a.s. je kazao, kako bilježi Hakim: ”Budi pobožan i odan Allahu pa će te Allah voljeti. Odreci se pohlepe i ne želi ono što je svojina drugih, pa će te ljudi voljeti.”

U okrilju Kur’ana i hladu Poslanikovih a.s. smjernica je izlaz i spas za svakog ko traži istinsku sreću i radost, kako na dunjaluku tako i na ahiretu. Potrebno je redovno preispitivati svoje postupke, namazom brušiti svoju dušu, ne odavati se pohlepi i škrtosti, biti umjereno ispružene ruke te doviti Allahu dž.š. da nam pomogne u našim iskrenim postupcima. Poslanik a.s. je s razlogom učio dovu: ”Bože, od Tebe tražim zaštitu od brige i žalosti. Od Tebe tražim zaštitu od slabosti i lijenosti. Od Tebe tražim zaštitu od straha i škrtosti. Od Tebe tražim zaštitu da me dug ne savlada i da me ljudi ne nadvladaju!”

U večernjim satima, učeći spomenutu dovu, sjetio sam se svoga, naočigled slučajnog ali ipak Božijom voljom odabranog sagovornika. Molio sam Uzvišenog da mu podari selamet i vrati istikamet. On, Uzvišeni i Plemeniti, Primalac pokajanja, to sigurno može!!

Armin Jusupović