ZAŠTO se kaže: Medvjeđa usluga

Kad neko u najboljoj namjeri, svojom uslugom nanese nekome štetu, a ponekad i veliko zlo, kaže se obično da mu je učinio – medvjeđu uslugu. Medvjeđa usluga je, dakle, nevješta, nespretna, trapava usluga; ona, usprkos dobrim namjerama, ne donosi ništa dobro. Zašto se takva usluga vezuje baš za medvjeda, a ne za neku drugu zvijer?

Odgovor na to pitanje može se lako nazreti. Medvjed je krupan, nezgrapan i trapav stvor i od njega se može svašta očekivati, pa i nespretna usluga. Ima, međutim, na svijetu još nezgrapnih, trapavih i nespretnih životinja, čak i trapavijih od medvjeda, kao što je na primjer, slon, a ipak se ne kaže slonovska usluga i sl.

Govori se samo, kad je neko grub, kad nema smisla za fine stvari, pa ruši sve oko sebe, da se ponaša kao slon u staklarskoj radnji. Slon, dakle, i pored svoje nezgrapnosti, nema veze s nespretnom uslugom. Takva se usluga vezuje za medvjeda. Razlog može biti i to što ovaj truntavi stanovnik naših šuma slovi kao priglupa dobričina, mada u stvarnosti nije baš tako. No, bilo kako bilo, kada se spoje njegova dobrota i glupost, na jednoj, i trapavost na drugoj strani, ispadne – medvjeđa usluga.

Priča o medvjeđoj usluzi postoji, vjerovatno od davnina, jer je ta zvijer bila poznata našim precima, starim Slovenima. Ali prvi je tu priču zabilježio i u svojim basnama u stihove pretočio glasoviti ruski basnopisac Ivan Andrejevič Krilov (1768-1844). Među njegovim djelima ima jedna basna pod naslovom Pustinjak i medvjed. Napisana je 1808. godine, a kasnije je prevedena na naš jezik. U toj se basni govori o jednom čovjeku koji je živio sam, bez igdje ikoga – „daleko od grada, u šipražju gustom“, kako piše u jednom prevodu (Gustava Krkleca i Dobriše Cesarića). Nije mu bilo lako, jer „život je težak, kad u kraju pustom i samoći gluhoj nigdje nemaš nikog.“

Jednoga dana usamljeni čovjek sretne medvjeda i sprijatelji se sa njim. Živjeli su oni tako zajedno, družili se i postali nerazdvojni: „Pustinjak je s Medom, Medo s Pustinjakom, na koraku svakom.“ Prolazilo je vrijeme, došlo i žarko ljeto, nastale velike vrućine, te Pustinjak, umoran od duga hoda, poželi da se malo odmori u hladu.

„Legni malo, brate, ja ću pazit na te“ – reče mu medvjed i Pustinjak se pruži u hladovini i čvrsto zaspa. Ali, ne lezi vraže! Jedna dosadna muha poče oblijetati oko njegove glave i remeti mu san. Medo nikako nije mogao da je otjera šapom: sad sleti na nos, sad na obraz, sad opet na čelo. Njega to razljuti, pa uzme jedan veliki kamen i, upravo kada je dosadna zunzara pala na Pustinjakovo čelo, svom snagom udari po njoj. Tako, u želji da odbrani prijatelja, da mu pomogne, ubije i njega i muhu.

Kako svaka basna ima svoju pouku, tako je ima i ova Krilovljeva. Izrazio ju je sam pisac sljedećim stihovima:

„Usluge su mile, pa makar bile male,

Al’ vrijednost njinu ne zna cijenit svako.

No ništa nema gore od uslužne budale,

I biti drug budali – to zbilja nije lako.“

Iz Krilovljeve basne izraz medvjeđa usluga prenesen je u običan govor pa se danas često upotrebljava i u našem jeziku. Sad znamo i šta taj izraz znači i kako je nastao. Ali, trebalo bi dobro zapamtiti i Krilovljevu pouku i kloniti se prijatelja što nam prave usluge od kojih možemo imati samo štete, makar i sa zadrškom. A ponekad i sami tražimo takve usluge: u osnovnoj i srednjoj školi, recimo, zahtjevamo od drugova da nam šapću kad odgovaramo matematiku, ili historiju, biologiju i sl., da bismo tako prevarili profesore i dobili prolaznu ocjenu. A poslije, na studijama, i u životu, kad više šaptanja nema, kad moramo da se snalazimo i sami rješavamo životne probleme, ispadne da od te drugarske pomoći imamo samo štetu, da to, zapravo, i nije bila pomoć, nego obična – medvjeđa usluga.

Studomat.ba