Pouke i poruke iz sure El-Munafikun – Licemjeri

Dvoličnjaci, licemjeri, klevetnici ili bilo kojim ih imenom zvali, ne smiju biti razlog podvajanja vjernika…

Nema te ideje ni misli koja može biti shvaćena bez oduševljenja i vjere. Čistu vjeru i puno oduševljenje može imati samo čovjek koji svoju volju, misao i djelo potčini volji svoga Stvoritelja, Allaha, dž.š. Ta potčinjenost mora biti toliko snažna da mu srce učini mjestom stalnog iskazivanja Allahove volje, neprekidnog hvaljenja i zazivanja Njegovog imena. Kada srce “pređe” taj put onda se u njemu susreću Istina i vjera koje tu stupaju u neraskidivu vezu, a čovjek postaje svjestan Allahove sveprisutnosti i svemoći kojima je ispunjen cijeli svemir. U tom času čovjeku ne preostaje drugo do da uzvikne: Neka Ti je ime vječno slavljeno i hvaljeno o Gospodaru svih svjetova!

Gospodaru duše moje, evo ti se ponizno obraćam i molim da mi pomogneš kako bih mogao svoju dušu vratiti Tebi onako čistu kakvu Si je udahnuo u moje tijelo. A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan. (LXXXIX, 27-28) Uspjeće samo onaj ko svoju dušu očisti, a bit će izgubljen onaj koji je na stranputicu odvede. (XCI, 9-10) Obećavam Ti Gospodaru moj, da ću svoje srce držati čisto, jer znam da je čisto ljudsko srce najdraže boravište Tvoga imena.

Iako je Allah, dž.š., jedini Gospodar svega postojećeg, Vladalac Dana sudnjega koji nema druga ni pomoćnika, kome nisu potrebni asistenti i pripravnici, Sudija na čiju se presudu žalba ne ulaže, On se, ipak, prema čovjeku ne postavlja poput osionog gospodara prema prezrenom robu kupljenom na pijaci robova, nego onako kako to samo Njemu i dolikuje, kao Samilosni i Milostivi Dobrotvor koji je čovjeka odabrao nad mnogima koje je stvorio: Mi smo sinove Ademove doista odlikovali… (XVII, 70), i učinio ga Svojim halifom na Zemlji. Unatoč neizbrojivim dobrima kojima su ljudi na dunjaluku darivani i nepojmljivim uživanjima koja su im na ahiretu obećana, mnogo je onih koji su se odmetnuli od svog Svedobročinitelja, a priklonili se Allahovom i svom neprijatelju, šejtanu lanetullahi alejhi i tako postali njegova vojska koja se bori na putu laži, a protiv istine zbog čega će još na ovome svijetu doživjeti prezir i poniženje dok ih na ahiretu čeka bolna i nesnosna kazna kojoj će zasigurno biti izloženi, jer oni: Krše već čvrsto prihvaćene obaveze prema Allahu, dž.š., prekidaju ono što je Allah naredio da se održava i prave nered na Zemlji, oni će nastradati. (II, 27)

Između svih tih odmetnika, šejtanovih poklonika, grupa i pojedinaca, naročito se ističu:

kafiri,
mufsidi,
fasici,
munafici – licemjeri…

Iako Kur’an na više mjesta naglašava kako bolna i teška kazna čeka svakog ko se svojim postupcima svrstava u red pripadnika jedne od ovih grupacija, na prvi pogled se čini da je teško odrediti ko je ovdje od koga gori, koga čeka teža i bolnija kazna. Ipak, na temelju velikog broja ajeta koji govore o munaficima da se zaključiti kako su oni najgora i najpokvarenija sorta ljudi, a evo i zašto: U kur’anskoj suri koja i nosi ime El-Munafikun – dvoličanjaci, licemjeri… govori se jedino o njima. Uzvišeni, između ostalog, kaže: A Allah tvrdi da su licemjeri pravi lašci. (LXIII, 1)

Osim toga, oni su i nevjernici. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: “Lažu samo oni koji ne vjeruju ajete Božije.” Ima li većeg nasilnika od onoga koji o Allahu izmišlja laži ili poriče Istinu koja mu dolazi? I zar nevjernicima nije mjesto u Džehennemu? (XXIX, 68) Da, njima je mjesto u Džehennemu i to ono najgore, kako je to i istaknuto u suri En-Nisa, 145. ajet: Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.

I prije će deva kroz iglene uši proći nego što će oni u Džennet ući. (VII, 40)

Tačno je da su munafici gori od “suhih” kafira jer su oni i kafiri i licemjeri i klevetnici i podlaci i… Kafirov kufur tiče se samo njega i nejgov kufur ne mora pogađati druge ljude, dok zbog munafikovog licemjerja i klevete redovito stradaju mnogi nevini pojedinci, čitave porodice, pa i šire. Otuda i ona narodna: “Zemlja kufur trpi, al’ zuluma neće.” Dvoličnjaci, licemjeri, klevetnici ili bilo kojim ih drugim imenom nazvali, ne smiju biti razlogom podvajanja vjernika, jer Uzvišeni kaže: Zašto se podvajate kada su u pitanju licemjeri koje je Allah vratio u nevjernike zbog postupaka njihovih! Zar želite da vi na pravi put uputite one koje je Allah u zabludi ostavio? A onoga koga Allah u zabludi ostavi – ti nikada nećeš na pravi put uputiti. (IV, 88)

I pored toga što Uzvišeni kaže svome Poslaniku: Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti… (IX, 80), ipak, ima onih koji se za klevetnike zauzimaju i opraštaju im grijehe koje su oni prema drugim ljudima počinili. Tačno je da Allah ne voli da se o zlu glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda – A Allah sve čuje i sve zna. (IV, 148)

Zar je moguće da oni koji su nas svojim uvredama izložili patnjama koje su nas učinile grubim hoće pomirenje, koji ni najveće svetinje nisu poštivali nego su čak i tamo “jeli” meso svoje nevine braće i za bagatelu ih prodajući, na društvenoj ljetvici se visoko peli, gdje se, nažalost, neki od njih i danas nalaze. Zar ih i za to treba nagrađivati? Zar da neko ko hoće da bude smatran da je iznad svih i da sve može, prizna da je bio u zabludi? Ako neko od njih traži milost i naš oproštaj hoće li ikada pasti na koljena i izgovoriti: evo jezikom svojim izjavljujem i srcem prihvatam da sam svojom zlobom sam uzrok osude koju sam zaslužio. Sve dotle dok iskreno ne zavapi “čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica Svojega i Svoga duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost spoznaje i učini me duhom spremnim.” Neka je proklet svaki došaptavač i klevetnik, jer su uništili mnoge koji su živjeli u miru. Bože, ko to, osim Tebe, poznaje zakone nebeske pa da moć na Zemlji dijeli? Bože, udalji od nas sve one koji su lažima i klevetama ukaljali sebe i tako postali mrski susujedstvu. Udalji od nas i one koji se za njih zauzimaju, jer zlobnici, zaista, uvijek zaslužuju osudu, ali nažalost, nisu uvijek i osuđeni.

Halil Bjelak, Preporod