Osjeća da je vlastita porodica ne prihvata

PITANJE: Majka je napustila oca prije nego što sam se rodila, jer nije htjela da se odgajam u kući gdje je svađa bila učestala. Odrasla sam u jednoj državi na Zapadu gdje sam bila nemoćna da nađem oslonac usred ove zajednice. Moj život odvijao se uz mnogo borbe, bila sam usamljena, postala sam buntovnik u dvadesetoj godini, pokušavala sam se približiti drugima, ali sam se umorila, osjećajući se odbačenom. Uprkos tome, obrazovala sam se i učila, tako da sam stekla mnogobrojne diplome, ali ipak nisam mogla dobiti zaposlenje. Postala sam predmetom ismijavanja od svih, čak i od očuha. Počeo je uvelike da kritikuje majku, koja je polahko gubila povjerenje, tako da su se razilaženja među njima gomilala. Ostavljala ga je nekoliko puta, on je taj koji bi joj uvijek molećivo dolazio, na kraju se predala. Prolaskom godina svi su se polahko smirili, osim što je šteta već bila načinjena.Majka mu je rodila dijete. Pokušala je ojačati komunikaciju između mene i njega, ali bez uspjeha. Nakon toga je pronašla mog biloškog oca i upoznala ga sa svim što se dešavalo, ali su ipak svi sumnjali u moje prave motive, posebno što je on tamo u svojoj državi bogatog imovnog stanja. Na kraju, majka me je ohrabrila da dodam ime (prezime) svoga pravog oca u rodni list i ostale dokumente. To sam i učinila, što je dovelo do ozbiljnih problema. Sada sam postala vrlo osjetljiva žena, pretjerano emocionalna, ona koja osjeća da joj je život postao tegoban, postala sam sociofobična, bojeći se zbližavanja s ljudima, tako da sam često zatvorena u kući.
Šta da radim? Da li da zadržim prezime oca ili ne? On se podsmjehuje mojim osjećajima, dok me svi ostali izbjegavaju. Zašto?

ODGOVOR: Hvala Allahu!
Svi bi trebali znati da liječenje počinje od same osobe, iz vlastite duše, koja je u stanju da uspostavi smiraj života čak i onda kad se nalazi u iskušenju. Duša je ta koja uzrokuje bolest i nemir, čak i onda kada uživa u blagostanju. Dokle god postoje motivi koji se nameću čovjeku i koji u većini slučajeva ne uspijevaju postići promjenu ili preokret, najmanje što neka osoba može uraditi jeste da promijeni sebe i svoju psihologiju.

Prvo sa čime se otpočinje jeste shvatanje da se životni problemi i brige za egzistenciju kategorišu u nekoliko vrsta, a među najvećim problemima, na osnovu našeg iskustva, jesu oni koji se odnose na bolest, zarobljeništvo ili zatvor, potlačenost, ugnjetavanje i neprijateljstvo, a najmanji problemi bili bi oni koji se odnose na emocionalnu zabrinutost, kao, naprimjer, kad je riječ o mladiću koji je isfrustriran ili djevojci koja se još nije udala, ili pak čovjeku koji se nije prilagodio na svoju sredinu ili društvo. To je u biti najlakša briga s kojom se čovjek suočava u životu ako joj pristupi na pravi način i ustraje u liječenju, naročito ako svoje probleme uporedi sa ogromnim iskušenjama kojima su izloženi muslimani u nekim zemljama.

Ako shvatiš zajedno sa nama ono što je potrebno, shvatit ćeš da nema ništa korisnije i uspješnije od toga da se osoba pozabavi korisnim zanimanjem, dobrim i produktivnim djelima koja će biti od koristi tebi i društvu, kako na ovom svijetu, tako i na ahiretu, a plodove svoga truda ćeš pronaći u potrazi za stalnim zanimanjem, makar to od tebe zahtijevalo da uložiš mnogo dana u traganju i istraživanju. Potraži određene aktivnosti u sklopu najbližih islamskih centara, posjećuj ih i sarađuj s njima, posebno s onim centrima koji u svojim aktivnostima imaju učenje i pamćenje Kur’ana ili njegovo podučavanje. Priključi se također nekoj humanitarnoj organizaciji koja pruža pomoć siromašnima, ili se pak bavi nekim aktivnostima unutar zajednice. Na taj bi ti se način ukazala velika prilika da se dodatno obučiš, čime bi povećala i osnažila svoje vještine i sposobnosti, a, pored toga, postoji mnogo aktivnosti koje ne bi mogla sve ispuniti ni kad bi živjela veoma dugo, još kada bi uspostavila poseban program pomoću kojeg bi osnažila svoje vjerske obaveze i odnos između tebe i Uzvišenog Allaha, kao što su dobrovoljni post, najmanje tri dana svakog mjeseca, noćni namaz od barem dva rekata, zikr i veličanje Uzvišenog Allaha.

Život bi doista bio lijep kad bi se čovjek posvetio navedenim aktivnostima, zadovoljavajući se time umjesto besposličarenjem, a ujedno bi nastavio sa svojim uspjesima i napretkom sve dok mu se ne pruži prilika da pokaže svoju efikasnost i svoje vještine, bilo to i nakon nekoliko godina. Koliko čovjek može danas naučiti, a ne pruži mu se prilika da radi, već tek na kraju života uspije pokazati svoje znanje.

Ako nam se ne ukaže prilika, nemamo ni obavezu ali zato smatramo da smo uspjeli biti bliski sa našim Gospodarem, živjeti dobrim i korisnim životom, bavili smo se korisnima poslovima, a to će se sve računati u naša dobra djela na Sudnjem danu, bez obzira na to da li su to bile vjerske dužnosti ili nešto drugo što je čovjek namjeravao učiniti.

Abdurahman b. Mehdi kaže: “Da je Hamadu b. Selemi bilo rečeno: ‘Sutra ćeš umrijeti!’, ne bi imao šta dodati svojim djelima!’” (Preneseno iz djela Tehzib el-Kamil 7/265.)

Kada bismo svi pokušali biti kao taj čovjek, ili približno kao on, da li bismo bili uznemireni i depresivni ili bismo pridavali važnost tome da nas neki ljudi prihvate, ili pak da se udalje od nas?!

Smatramo da je pridržavanje ovakvog načina liječenja jedan od najbitnijih razloga za se postigne sreća.
Usto, bilo bi dobro da pročitaš neke osvrte učenjaka o negativnom utjecaju koji proizlazi iz prekomjernog druženja s drugima i kakvu štetu mnogobrojne veze mogu pričiniti duši, srcu i duhovnoj snazi.

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Što se tiče utjecaja prekomjernog druženja s ljudima, ono postaje vidljivo onda kad srce, puneći se dimom koji dolazi od drugih, potpuno pocrni. To u njemu izaziva razjedinjenost, podijeljenost, brigu, žalost, slabost, nabacujući mu teret koji ne može nositi zbog lošeg društva, gubeći svoje prioritete, odnosno zapostavljajući ih zbog interesiranja i zanimanja za njihove probleme. Njegove se ideje raspršuju pod utjecajem njihovih zahtijeva i želja. Na kraju šta mu to ostaje za Njegovog Gospodara i za ahiret?
Pored toga, koliko je nesreća prouzročilo prekomjerno druženje, potisnulo blagodati, donijelo nedaća, pokvarilo dobrih djela, noseći samo gubitak i propast!

Ljudi su postali jedni drugima prepreke.
Da li se Ebu Talibu pred smrt desilo nešto štetnije od lošeg društva? Neprestano su mu se nametali sve dok se nisu ispriječili između njega i jedne riječi koja bi mu donijela vječnu sreću i zadovoljstvo…
Jedini segment koji je koristan u prekomjernom druženju jeste to ako se to druženje svodi na činjenje dobrih djela, zajedništvo, proslavljanje vjerskih praznika, odlazak na hadž, stjecanje korisne nauke, ustrajnost u dobrom i pružanju savjeta, odgovarajući ih od bilo kakvog zla i ravnodušnosti…”

(Preneseno iz djela Medaridžu es-salikin bejne menazili ijjake na’budu ve ijjake nestein, 1/452-453.)
Što se tiče tvog problema, nemoj se dvoumiti da nastaviš s povezivanjem sa svojim biološkim ocem, da u potpunosti težiš uspostaviti vezu s njime, jer je to tvoja dužnost u okvirima vjerozakona, a ne samo nešto pohvalno ili lijepo u tvome životu. To je ustvari tvoje pravo porijeklo, za koje se vežu i tvoja vjera i ovozemaljski život.

Molimo te da kad pokušaš zaokupiti sebe nekim korisnim djelom, kako smo ti već naveli, sustegni se od druženja s onima koji te udaljavaju od približavanja Uzvišenom Gospodaru. Molimo te da pokušaš uraditi korjenite promjene u svome životu, i znaj da vlastita promjena zasigurno biva efikasna na sva dešavanja oko tebe, a onaj ko je u tvome okruženju, on je ujedno i s tobom.
Allah najbolje zna!

Izvor: islamqa