Naša srca uništava…

Ako nas išta uništava, naš iman, naša srca i duše, jesu prazne besjede, beskorisni i bespotrebni razgovori, priče rekla-kazala, prenošenje tuđih riječi, iznošenje tuđih mahana i nedostataka, pričanje u nedogled o stvarima od kojih nema apsolutno nikakve koristi, niti dunjalučke niti ahiretske.

Zaista se poslije takvih razgovora može osjetiti praznina u srcu i duši, žaal za izrečenim, tuga što se nije moglo spriječiti ogovaranje, bespomoćnost što se razgovor nije mogao usmjeriti na nešto bolje i pozitivnije. A, zasigurno, doći će dan kada ce se naši glasovi stišati, baš kao što kaže Uzvišeni:”…i pred Milostivim glasovi će se stišati, u ti ćeš samo šapat čuti.”(Ta-ha)
”Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, Milostivi, kome neće SMJETI NIKO PRVI RIJEČ PROZBORITI.” (An-Naba)
S druge strane, postoje razgovori koji insana naprosto obogate, oplemene, podsjete na svrhu boravaka na ovoj prolaznoj dunjalučkoj stanici. To je svaki onaj razgovor koji nas podsjeti na Allaha, na ono što On voli. Skupovi na kojima se ima prilika slušati takav razgovor naprosto insanu ulije neku dodatnu pozitivnu energiju. Takvi razgovori neodoljivo podsjećaju na riječi Uzvišenog kada opisuje Džennet:”…u njemu prazne besjede neće slušati, već samo: ‘Mir’ “(sura Merjem)

Molim Te, Gospodaru, ne dopusti da budemo u skupini onih koji se besposlicama bave, zaštiti nas od toga da drugima nanosimo nepravdu našim jezicima. Učini da su nam na umu Tvoje blagodati koje obećavaš Svojim iskrenim robovima i robinjama, pomozi nam da se klonimo onoga što nas se ne tiče. Pomozi nam da žudimo za Tvojim Licem u Koje će samo iskreni moći gledati, i podsjećaj nas da žudimo za razgovorima dženneteskim… Amin!

hfz.Senita Smajić

Muslimanka.org