Erich Fromm: Ljubav prema majci je najveća ljubav

„Ne mogu da ukažem ni na jednu potrebu djetinjstva tako jaku kao što je potreba za očevom zaštitom“ – pisao je Sigmund Frojd u svojim postavkama, time ukazujući ulogu oca u životu djeteta, ali i općenito čovjeka. Nešto kasnije, 1908. godine, kada mu je otac umro, napisao je da je (očeva) smrt „najvažniji događaj, najbolniji gubitak u čovjekovom životu“.

Komentarišući Frojdove riječi, Erich Fromm kaže da je Frojd mjesto koje pripada majci dodijelio ocu i time ju degradirao na nivo seksualne želje, a otac je postavljen kao centar svijeta.

Ovakvo mišljenje dijelio je još jedan genijalan um iz oblasti psihologije, Johan Jakob Bonhafen, koji je živio generaciju prije Frojda, a smatrao je da „da veza sa majkom igra centralnu ulogu u čovjekovom razvitku“.

Frojdova zamjena mjesta oca i majke je možda posljedica njegovog neriješenog problema prema majci, ali na to je umnogome utjecalo striktno patrijarhalno shvatanje, koje je bilo tako karakteristično za Frojdovo doba, i koje je on potpuno usvojio. Majka je bila skinuta sa najvišeg mjesta kao objekt ljubavi, a njeno mjesto je dato ocu, za koga se vjerovalo da je najvažnija ličnost u dječjim osećanjima.[1]

Bonhafen i From objašnjavajući djetetovu vezanost za oca i majku i prednost i jaču ljubav koju iskazuje prema majci objašnjavaju na sljedeći način:

„Odnos djeteta prema ocu nema istu jačinu kao odnos prema majci, zato što otac nikad ne igra ulogu onoga koji sve obuhvata, zaštićuje i voli, koju majka igra u toku prvih godina djetinjeg života. Naprotiv u svim patrijarhalnim društvima odnos između oca i sina je, s jedne strane, odnos potčinjavanja, a s druge, pobune, što sadrži elemenat stalnog razjedinjavanja. Potčinjavanje ocu razlikuje se od vezanosti za majku. Vezanost za majku je nastavljanje prirodnih veza, vezanosti za prirodu. Potčinjavanje ocu je odnos koji je čovek stvorio, vještački, zasnovan na sili i zakonu i zbog toga manje nužan i jak nego vezanost za majku. Dok majka predstavlja prirodu i neuslovljenu ljubav, otac predstavlja apstrakciju, savjest, dužnost, zakon i hijerarhiju. Očeva ljubav prema sinu nije kao neuslovljena ljubav majke prema svojoj djeci zato što su to njena djeca, već je to ljubav prema sinu koga on najviše voli zato što on najviše ispunjava njegova očekivanja i najpogodniji je da postane nasljednik očevog imanja i javnih dužnosti.“[2]

Majčinska ljubav, koja je bezuvjetna afirmacija djetetova života i njegovih potreba. Upravo zbog svog altruističkog, nesebičnog karaktera, majčinska se ljubav smatra za najvišu vrstu ljubavi i za najsvetiju od svih emocionalnih veza. Ovakav suodnos na relaciji dijete-majka, najbolje oslikavaju riječi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je jedne prilike upitan:

“Allahov Poslaniče! Ko je najpreči da mu najviše činim dobročinstvo?” Odgovorio je: “Tvoja majka!” Rekao sam: “A ko zatim?” Odgovorio je: “Tvoja majka!” Upitao sam: “A ko zatim?” Odgovorio je: “Tvoja majka! “Upitao sam: “A ko zatim?” Rekao je: “Tvoj otac, zatim bliži i bliži.”[3]

U vremenu u kojemu su ove riječi izrečene, društvo je bilo izuzetno patrijarhalno, više negoli je to bilo u Frojdovo doba, štaviše, rođenje ženskog djeteta bio je jedan vid sramote, pa su toga ženska djeca bila živa zakopavana, međutim, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pravi zaokret u cjelokupnom shvatanju i razmišljanju ondašnjeg čovjeka, ne samo da je spriječio jednu takvu, ogavnu praksu, nego je u drugim hadisima iskazao pohvale ženske djece i žene općenito, ali, kao krunu svega toga, majku i dobročinstvo, a samim time i ljubav prema majci postavlja na počasno mjesto.

Nakon psiholoških objašnjenja i potvrde da majka zbog svoje nesebične i bezuslovne ljubavi zauzima posebno mjesto u čovjekovom životu, ne samo u fazi djetinjstva, nego tokom cijeloga života, jasnije biva zbog čega je Muhammed, sallallahu alejhu ve sellem, još prije XIV stoljeća majku postavio na „počasno“ i „nedodirljivo“ mjesto, čiji status ne može ugroziti drugi roditelj, otac, a kamoli neka druga osoba.

Piše: Resul S. Mehmedović

Dialogos.ba

Bilješke:

[1] Pogledati: Erich Fromm, Zdravo društvo, str. 40.

[2] Ibid, str. 41-42.

[3] Hadis bilježe: Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi (hasen – dobar)