Taksista i starac

Znaš šta mi se desilo na ovom putu? – pita me taksista kog redovno uzimam za duže relacije. Vozimo se prečicom na liniji Crnoljeva – Komorani, kraće je nego preko Prištine, manja je gužva a i brže se stigne do Peći. – Pričaj! Kažem mu očekujući opet neku od njegovih zanimljivih anegdota sa saobraćajnom policijom i granicama.

– Na pet-šest kilometara pred nama ima jedna kuća. Sama pored puta sa lijepim travnjakom, cvijećem i nekoliko grmova ruže, bez ograde. Kuća je prizemna sa otvorenom terasom. Cijelog prošlog ljeta i jeseni, kad god bih prošao, viđao sam na toj terasi jednog starog čovjeka. Kad sam ga prvi put zapazio, sjedio je na stolici a neka mlada žena, vjerovatno kći, na niski stočić pred njim pažljivo je spuštala čaj. Sunčano prije podne, baš kao ovo, nikoga na putu, baš kao sada. I ja to sve gledam približavajući se kući i tim ljudima. Nisam vozio brzo i čak sam još usporio da ih bolje pogledam, tog starca dostojanstvenog lica i držanja i tu mladu ženu koja se tako lijepo ophodila prema njemu. Kada sam stigao na dvadesetak metara, vjeruješ li da su nam se pogledi sreli? Kao da je htio da zapamti i mene i moje auto. I svaki put sam imao osjećaj da me se sjetio, da me je prepoznao, tako me je gledao. Imao sam osjećaj da čeka baš mene. Jednom mi se učinilo i da je onoj mladoj ženi govorio nešto o meni dok sam prolazio.

– Nije ti nijednom palo na pamet da zastaneš, da zatražiš vode i upoznaš tog čovjeka kad te već tako zaisteresovao?

– Jeste, ali znaš mene kakav sam. Ne mogu tako nepoznatim ljudima ulaziti u život. – rekao je baš ,,u život” a ne ,,u dvorište”, ili ,,u kuću” i to me začudilo.

– Premišljao sam se, sve me je to privlačilo, kao neka predstava koju su spremili samo za mene. I onda, prije mjesec dana, naiđem ja opet ovim putem. Sve je tu: kuća, terasa, na terasi stolica. Ali na stolici, mjesto onog čovjeka, bijeli peškir. I vrata od kuće otvorena. Umro. Možda dan-dva ranije.

U tome, stigosmo do kuće iz njegove priče. Sve je bilo onako kako mi je opisao. Samo što je terasa izgledala beskrajno pusta sa tom stolicom na kojoj nije bilo više bijelog peškira a ni niski stočić nije stajao ispred nje.

Prije par dana javi mi se moj taksista. Hoće nešto da mi pokaže i da me pita.

Dok pijemo kafu on otpoče: Znaš onu kuću sa stolicom na terasi što smo prošli kraj nje prošle nedelje. Juče sam opet tamo imao turu. Izdaleka me ugleda ona mlada žena; maše mi da stanem. Priča mi albanski, ja je nešto razumijem, nešto mi i promakne. Kaže , ono je bio njen djed, i radovao se kad me vidi. I onda zbunjena, pruži mi kutijicu i jedan koverat. – Rekao mi je da ovo dam tebi! Okrenu se i ode, ali ne toliko brzo da ne primijetim suze.

– U kutijici je bio džepni sat. Omega, ugravirano ime i datum 1947. godine. Radi ,,ko’ sat”. Čuvaću ga. I tako su ovi mobilni telefoni zamijeniili i satove. A u kovertu je bilo 100 eura sa ceduljicom ,,Da popiješ kafu. Na zdravlje ti bilo!” i ovo pisamce. Pravo da ti kažem ja to ništa ne razumijem. Mislio sam da bi moglo tebe zanimati.

Pismo je bilo kratko. A počinjalo je ovim riječima: ,,Šta ostaje od onoga što uradimo tokom života i ostaje li išta? Često sam u knjigama nailazio na sljedeću misao: Ono što smo uradili za sebe, umire sa nama; ono što smo uradili za druge, to ostaje i biva besmrtno! Nema logike, shvataš li me nepoznati prijatelju!? Non sequitur! Jer, ako ono što smo uradili za nas umire s nama, onda slijedi samo to da ono što smo uradili za druge umire s njima. Poslednja rečenica ovog kratkog pisma glasila je: ,,La vie est comme l’amour: tout donner, tout sacrifie, sans espoir de retour.” Kada sam mu preveo ovu rečenicu, moj prijatelj taksista me pogleda i reče:

– Ovo je bio neki pametan čovjek, šta kažeš!?

– I jeste, jer živjeti je kao i ljubiti: sve dati, sve žrtvovati i ne čekati ništa za uzvrat! Šta bi se moglo još tražiti povrh takvog dara kakav je sam život!?
feridmuhic.com