Ramazan – godišnji servis imana

Piše: Amir Durmić

Svake godine redovno nas posjeti dragi gost. Za tili čas, ramazan opet pokuca na vrata naših grješnih života. Kao treptaj oka, ili malo manje, munjevito prođe još jedna godina našeg dunjalučkog bivstvovanja. Nafaka koja nam je Allahovom odredbom dodijeljena da je potrošimo na ovom svijetu, nanovo se smanji. Naši životi sazdani od godina, sedmica, minuta i sekundi, svakog se trena bespovratno osipaju, i zauvijek brišu sa kalendara našeg života.

Mudro reče Hasan el-Basri, rahimehullah:

”O sine Ademov, ti si doista vrijeme, pa kada prođe dan, nestao je dio tebe.”[1]

Tragovi vremena, koje neumorno galopira, ostavljaju duboke tragove na našem fizičkom i psihičkom zdravlju. Starimo, sijedimo, slabije pamtimo. Proces je to koji ne mogu zaustaviti ni estetske korekcije slavnih doktora, ni čudotvorni proizvodi nadriljekara i bjelosvjetskih šarlatana, niti svi foto-šopovi najsavremenijih računara. Svi mi, junački ili kukavički, uporno jurišamo ka mjestu i datumu svoje pogibije. Kabur nam je svima odredište. Taj rov u kojem će neminovno skončati i bogataši i siromasi, i vojnici i generali, i službenici i sekretari, i podanici i vladari, posljednje je utočište naših duša i tijela na ovome svijetu. A taj dan kada nas prema mezaru ponesu:

Kada se na tabutu povezeš, onda ćeš zaboraviti

i mazge i konje na kojima si običavao jahati

Na Sudnjem danu, kad ni imetak ni sinovi od koristi neće biti,

a zbog stiska u kaburu, i prvu bračnu noć, ti ćeš zaboraviti.[2]

Ko je od nas spreman za ovu vožnju u jednom pravcu?

”Trošenje” imana

Svake godine automobil obavezno mora na tehnički pregled, kuća zahtijeva krečenje i generalno čišćenje, a i naše tijelo sistematski pregled kod doktora. O tome većina ljudi uredno i pedantno brine i vodi računa. Zapitamo li se šta je sa našim imanom – vjerovanjem? Je li ga šta oštetilo ili poderalo? Ima li na njemu kakvih rupa koje bi obavezno trebalo zakrpiti i, prije totalnog kolapsa, što prije sanirati?

A iman se itekako može izlizati, istanjiti i pohabati, poput odjeće koja se, u zavisnosti od kvaliteta, nakon dužeg ili kraćeg nošenja, podere. Svjedoči nam to Allahov miljenik i odabranik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže:

”Zaista se iman troši i haba u vama kao što se haba odjeća (kada se od starosti prorijedi), zato molite Allaha da obnovi iman u vašim srcima.”[3]

Nepokornost i grijesi oštećuju iman, a svi smo mi grješnici. Ponekad griješimo nesvjesno, a nažalost, često i svjesno. Prenosi Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

”Ne postoji nijedan (Allahov) rob, vjernik, a da nema grijeh koji čini s vremena na vrijeme, ili grijeh u koji će upasti i kojeg se neće otarasiti sve dok ne napusti dunjaluk. Uistinu je vjernik po svojoj prirodi sklon da upadne u iskušenje, sklon da zaboravi, ali sklon i da se kaje, pa kada bude opomenut, on se podsjeti i pouku primi…”[4]

Bez ikakve sumnje, svi mi, u toku jedne godine, u manjoj ili većoj mjeri, poprilično oštetimo svoj iman. Poderemo ga, između ostalog, grješnim pogledima i ružnim govorom, a nemaran odnos prema našem Gospodaru i ibadetima kojima nas je On zadužio, kod mnogih toliko umanji njihovu bogobojaznost da nakon učinjenog grijeha skoro da ni grižnju savjesti ne osjećaju. Mnogi će se prije nego što grijeh učine, raspitati o njemu: ”Je li veliki ili mali, kolika je kazna za njega…?”, ne s ciljem da ga se klone i izbjegnu, već s namjerom da ga urade uz najmanje moguće posljedice. Neke čak ni to ne interesira, već kad grijeh nanijete, onda ga i učine, pa sebi, uz šejtansko došaptavanje, lažno obećaju da će se nakon njega pokajati, jer ”Allah je milostiv i On sve prašta”.

Obraćajući se svojim savremenicima, ashabima i tabiinima, Enes b. Malik, radijallahu anhu, rekao je:”Vi činite djela koja su u vašim očima tanja od dlake, a mi smo ih u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatrali onim što čovjeka upropaštava.”[5]

Od tada je mnogo vremena prošlo. Šta li bi nama danas rekao?

Ramazanska ”generalka”

Svaki novi ramazan idealna je prilika da napravimo ”generalku” na našem imanu – vjerovanju i i’tikadu – ubjeđenju. U ovom časnom mjesecu Allahove milosti i oprosta trebamo se maksimalno potruditi da saniramo oštećenja koja smo pretrpjeli u olujama grijeha kojima smo, najčešće svojom voljom, bili izloženi. Neka nam svaki novi ramazan uvijek bude period koji ćemo ispuniti ibadetom i dobrim djelima. Neka naši ramazanski dani budu sustezanje od jela i pića, ali i od svega onoga što je naš Gospodar zabranio, a neka nam ramazanske noći budu ispunjene dobrovoljnim namazom i učenjem Kur’ana. Obrišimo jednom zauvijek prašinu koja se nagomilala na našim Mushafima, koje poput antikviteta ”čuvamo” visoko na ormarima, daleko od naših očiju i srca, a kojih se uz ramazan sjetimo. To je ustvari prašina grijeha koja se u debelom sloju nataložila na našim srcima i koja nam brani da se s Kur’anom intenzivno družimo tokom čitave godine. Znamo mnogo štošta o ramazanu i njegovim blagodatima. Pokušajmo o tome istinski razmišljati i sa tim se saživjeti. U ramazanu se šejtani stavljaju u okove, ali naše strasti i zlo na koje nas navodi naša duša, sami moramo okovati i u tamnicu zatvoriti. Post koji sputava strasti zasigurno će nam u tome pomoći. Na ramazanske blagodati i propise stalno podsjećajmo druge, ali nemojmo zaboraviti sami sebe:

”Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete”[6]

Nemojmo biti:

Poput onoga ko tuđu odjeću na pranje odnosi,

a odjeća njegova prekrivena smradom i nečisti.

Spas želiš, a putevima njegovim ti se ne hodi?

Uistinu lađa, po suhom ne plovi. [7]

Budimo stari-novi polaznici ramazanskog kursa na kojem se i tijelo i duša uče kako robovati Allahu, a ne dunjaluku i strastima. Potrudimo se da svake godine na ovom sezonskom tečaju, na kojem pravo učešća imaju svi vjernici, ostvarimo što bolje i vrednije rezultate. Jer jedno je sasvim sigurno – već naredne godine mnogi od nas ramazan neće dočekati.

________________________

[1] Ez-Zehebi, Sijer e’alam en-nubela, 4/585, Ebu Nu’ajm, Hiljetul-evlija, 2/148. U djelu Tarihu Dimešk,47/171, ove riječi pripisuju se i Ebu Derda’u, radijallahu anhu, a Allah najbolje zna.

[2] Muhammed b. Idris eš-Šafi’i, Divan, str. 71.

[3] Hakim, El-Mustedrek, 1/43, br. 5, od Abdullaha b. Amra b. El-‘Asa, radijallahu anhuma. Albani ga je ocijenio dobrim. Vidjeti: Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 1585.

[4] Taberani, El-Kebir, 11/304, br. 11 810, Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 2276, i Sahihul-džami’a, br. 5735.

[5] Buhari, Sahih, br. 6492.

[6] Prijevod značenja El-Bekare, 44.

[7] Muhammed b. Idris eš-Šafi’i, Divan, str. 71.

Minber.ba