Ramazān je mjesec Kur’āna

Zahvala pripada Allāhu, Gospodaru svih svjetova. Salavāt i selām donosimo na našeg vjerovjesnika Muhammeda, koji je pečat svih poslanika i predvodnik svih bogobojaznih. On, sallallāhu alejhi ve sellem, poslat je kao milost svim svjetovima i kao uzor svim dobročiniteljima, te kao dokaz protiv svih Allāhovih robova.
Doista, Allāh je poslao Muhammeda, sallallāhu alejhi ve sellem, sa najpotpunijom i najkorisnijom vjerom za potrebe ljudi u njihovom životu na ovome svijetu, a i poslije njega. Uzvišeni Allāh je rekao: “Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (El-Māide, 3), “Doista ovaj Kur’ān upućuje na ono što je najbolje, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika.” (El-Isrā, 9). Allāh, dželle šanuh, sa ovom plemenitom vjerom, islāmom, zapečatio je sve prethodne vjere i učinio je korisnom i važećom za svako mjesto i vrijeme, te kao vjeru koja popravlja stanja ljudi, bilo da su vezana za njihovu vjeru i dunjaluk, ili pak vezana za zajednicu i pojedinca.
Temelji na kojima je sagrađen islām različitih su vrsta. Neki od njih su djela vezana za čovjekovo tijelo, neki od njih za imetak, neki za tijelo i imetak. U nekim temeljima od čovjeka se traži činjenje djela, a u nekim drugim ostavljanje nečega dragog itd.. Ta raznolikost u ibādetima jeste kako bi vjera obuhvatila sve vrste djela i obaveza, pa se tako usavršilo robovanje Uzvišenom Allāhu sa svake strane, a duše navikle i ustalile na pokornost Allāhu u svakom pogledu.
Jedan od temelja i ruknova islāma je post u mjesecu ramazānu. U dva ‘Sahiha’ Buhārije i Muslima zabilježeno je od Ibn Omera, radijellāhu ‘anhuma, da je Poslanik, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Islām je sagrađen na pet stvari: svjedočenju da nema drugog istinskog božanstva mimo Allāha i da je Muhammed Allāhov poslanik, obavljanju namaza, udjeljivanju zekāta, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.” Ovo je Buhārijeva verzija, a kod Muslima stoji: “…postu mjeseca ramazana i obavljanju hadždža.” Neki čovjek reče: “… obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.” A, Ibn Omer mu odgovori: “Ne, postu mjeseca ramazana prvo. Tako sam čuo Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem.”
Allah je odabrao ovom ummetu post u mjesecu ramazanu, zato što je to mjesec u kojem je objavljen Kur’ān, a Kur’ān je najveličanstvenija nebeska knjiga koja je spuštena kao uputa čovječanstvu i da popravi njihova vjerovanja, ubjeđenja, život na ovom svijetu, njihov put ka Gospodaru i sve njihove međuljudske odnose. Stvorenja, ako se ne budu držala Kur’ānskih pravila i uputa, sigurno će biti od propalih.
Doista je Allāh, dželle šanuh, počastio ovaj ummet Kur’ānom u kojem su kazivanja o onome prije i vijesti o onome poslije njega, te sud u međuljudskim sporovima. To je, doista, govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija nikakva nije. Ko ga ostavi od silnika ponizit će ga Allāh, a ko bude tražio uputu pored njega otići će u zabludu. On je čvrsto Allāhovo uže, mudri zikr, i Pravi put. Ne mogu ga se zasititi učenjaci i njegova čuda ne prestaju. Ko sa njime govori, istinu govori, ko radi po njemu biće nagrađen, ko sudi po njemu pravedan je, a ko poziva ka njemu upućen je na Pravi put. Uzvišeni
Allāh, dželle šanuh, opisao je Kur’ān veličanstvenim opisima. On je uputa bogobojaznim. “Elif-lām-mim. Ova knjiga, u koju nema sumnje, Uputa je onima koji se boje.” (El-Bekare, 1-2) On je uputa svim ljudima: “U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’āna, koji je uputa ljudima, jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanje dobra od zla.” (El-Bekare, 185)
Kur’ān je duša sa kojom se oživljavaju srca: “Na takav način mi tebi objavljujemo dušu od onoga što ti se objavljuje.” (Eš-Šūra, 52)
On ukazuje na najispravniji put i donosi velike radosti: “Doista ovaj Kur’ān ukazuje na ono što je najispravnije, i vjernicima koji čine dobra dijela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika, a da smo za one koji u onaj svijet ne vjeruju – bolnu patnju pripremili.” (El-Isrā, 9-10)
Kur’ān razdvaja istinu od laži i opominje: “Neizmjerno neka je blagoslovljen Onaj Koji robu Svome objavljuje Furkān – koji razdvaja istinu od laži da bi svjetovima bio opomena.” (El-Furkān, 1)
On je lijek, uputa, i milost: “O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašega, i lijek za vaša srca, i uputa i milost vjernicima.” (Jūnus, 57)
Uzvišeni Allah, dželle šanuh, pripremio je veliku nagradu za one koji nauče Kur’ān i druge njemu podučavaju. To su najbolji ljudi u ovom ummetu. Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Najbolji od vas je onaj ko nauči Kur’ān a zatim druge podučava.” (Buhāri). I rekao je, sallallāhu ‘alejhi ve sellem: “Ko prouči harf iz Allāhove knjige ima dobro djelo, a dobro djelo se deseterostruko nagrađuje. Ne kažem da je Elif-lām-mim harf, neko je elif harf, lām harf, i mim harf.” (Tirmizi – i kaže da je sahih)
Natjecali su se oni koji se natiču u dobru da zadobiju ovu veliku nagradu i počast, duše su se predavale njegovom čitanju, učenju, primjeni njegovih propisa, i uzimanju pouka iz njegovih priča i opomena.
Islāmski učenjaci bi ostavljali isčitavanje hadisa i učenje znanja u ramazanu i prihvatili bi se Mushāfa. Neki od njih bi proučili Kur’ān svake treće noći, neki u dvije noći, a neki čak i svake noći. Sunnet je da se Kur’ān prouči jednom svakog mjeseca, kao što je zabilježio Imam Buhāri u hadisu od Abdullāha b. ‘Amra, radijallāhu ‘anhuma.
Učenje Kur’āna je lahko, njegovo pamćenje brzo, a razumijevanje olakšano. Kaže Uzvišeni: “A mi smo Kur’ān okakšali za učenje pa ima li ikoga ko bi pouku primio?”(El-Kamer, 17) Razmisli samo kako je njegovo učenje i pamćenje olakšano mališanima.
Imam Ibnul-Kajjim, rhm, veli: “Nekoliko je vrsta izbjegavanja Kur’āna: izbjegavanje njegovog slušanja, vjerovanja u njega, rađenja po njemu, razmišljanja o njegovim značenjma i liječenja njime od duševnih i tjelesnih bolesti. Sve to ulazi pod značenje Allāhovih riječi: “Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur’ān izbjegava!'” (El-Furkan, 30)”
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Ono što se traži je razumijevanje Kur’āna i rad po njemu; i ako ovo nije cilj onoga koji ga pamti, nije od istinskih nosioca znanja i dina.”
Onaj ko se bude lijepo družio s Kur’ānom, učio ga, razmišljao o njegovim značenjima i sprovodio njegove propise u praksu, doista će Kur’ān biti njegova vodilja sve dok ga ne dovede do najuzvišenijih stepena u Džennetu. Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Biće rečeno učaču Kur’āna: ‘Uči i penji se! Uči kao što si učio i na dunjaluku, jer doista je tvoj stepen u Džennetu kod zadnjeg ājeta kojeg proučiš.” (Ebu Davūd, a Albani tvdi da je sahih. Vidi: ‘Sahihul-Džāmi’, 8122)
Dragi brate i sestro koji učite Kur’ān, ako želite da se okoristite od Kur’āna, dobro usmjerite svoja srca prilikom njegovog učenja i svoj sluh prilikom slušanja, i budite prisutani pred Onim kome se obraćate, jer je to doista Allāhov govor usmjeren vama preko jezika Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah je rekao:”U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima, i ko sluša, a priseban je.” (Kāf, 37)
Osmān b. Affān, radijallāhu ‘anhu, je reka: “Da su vam srca zaista čista ne bi se mogla zasititi od učenja Kur’āna.” A Hasan el-Basri, rhm, uputio je savjet: “O sine Ādemov, tako mi Allāha, ako budeš učio Kur’ān i vjerovao u njega, tvoja tuga na dunjaluku će se produžiti, tvoj strah povećati, a tvoj plač učestaliti.”
Što se tiče licemjera i lijenih, njihovo stanje najbolje je opisao Evs b. Abdullah, rhm:”Prenosanje teških stijena im je lakše i draže od učenja Kur’āna.”
Budi marljiv, moj brate u islāmu, u iskorištavanju svog vremena. Natjeraj sebe na trud i marljivost. Kada bi sebi rasporedio da učiš dva ili tri džuz’a nakon svakog namaza, postigao bi veliko dobro; još kada bi to radio u džamiji imao bi i udio u hadisu Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem: “Mesdžid je kuća svakog bogobojaznog, i Allāh se obavezao da će onog čija kuća bude mesdžid obasuti svojom milošću i okakšat mu prelazak sirat-ćuprije ka Njegovom zadovoljstvu u Džennetu.”(Taberani, a Albani ga smatra sahihom u Et-Tergibu vet-terhibu). I, nemoj svoje žudnje i težnje zadovoljiti time, nego teži da budeš od onih koji nose sa sobom velike ciljeve, pa da proučiš Kur’ān u svake tri noći, jer su tako radili i naši ispravni prethodnici iskorištavajući ove vrijedne dane; i kloni se beskorisnog društva od besposličara i bezumnih.
Neki od selefa bi oporučivali svojim prijateljima govoreći: “Kada izađete od mene razdvojite se, jer će možda neki od vas učiti Kur’ān u putu, a kada ste zajedno pričate međusobno.”
Onaj kome je Allah povjerio nekoga u emanet (od porodice i sl), neka ih podstiče na učenje Kur’āna i njegovo pamćenje, te da im pripremi hedije i poklone kao podsticaj, kako bi postigli i zaslužili veliku nagradu, a i njemu pripalo od nagrade isto kao i njima, zato što je onaj koji ukazuje na dobro kao i onaj koji ga čini, ali i da bi naše kuće bile kao kuće ispravnih predhodnika ovog ummeta u kojima se nije čuo osim glas Kur’āna.

Edebi učača Kur’āna:
Učač je dužan imati iskrenu namjeru prilikom učenja Kur’āna, tj. da sa time želi zaraditi najveću nagradu, gledanje u Allahovo lice, a ne nešto drugo od kod stvorenja, kao lijep spomen kod ljudi, njihove hvale, naklonjenosti prema njemu i sl. Također, pogrešno je učenjem Kur’āna ciljati nešto od ovosvjetskih prolaznih koristi, poput od imetka, položaja u društvu, časti, uzdizanja nad svojim vršnjacima, pohvale kod ljudi, okretanja ljudi k njemu i sl.
Uvjek treba da mu bude na umu edeb kojeg treba imati s Kur’ānom. Neka mu bude na umu da doziva svoga Gospodara i uči Njegovu knjigu. Treba da je uči kao da vidi Uzvišenog Allāha, jer ako on Njega ne vidi pa doista On vidi njega; da zamisli kao da stoji pred Uzivšenim Allāhom i da ga On gleda i sluša.
Pohvalno je kada bude želio učiti Kur’ān da očisti svoja usta misvakom i sl.,cda sjedi okrenut prema Kibli, ispravljen, u stanju stahopoštovanja, smiren i opušten, normalnog položaja glave ne dižući je previše niti kao što to rade oholnici. Od sunneta je da Kur’ān uči po redoslijedu Mushafa, i pohvalno je da uči razgovjetno, uljepšavajući glas, pod uslovom da ne izađe iz granica dozvoljenog prilikom izgovaranja harfova, tj. mora da dadne svakom harfu njegovo pravo i da ga izgovora iz ishodišta koje mu pripada. Pohvalno je, također, da što više plače prilikom učenja, ili barem da to nastoji onaj ko nije u stanju da plače, učeći tužno i skrušeno. A način da čovjek postigne plač je da svoje srce napuni tugom, jer od tuge kreće plač, a tugu treba da postigne razmišljajući o onome što se nalazi u Kur’anu od prijetnji, opomena, ugovora, i preuzetih obaveza, a zatim da razmisli o neizvršavanju naredbi i neklonjenju od zabrana, pa se tim ražalosti. Ako ga ne pogodi tuga i žalost, kao što su time počašćeni oni čija su srca čista, pa neka ga onda pogodi tuga zbog toga što to nije u stanju, jer je to od najvećih musibeta.
Od sunneta je i da što više uči Kur’ān, i to u svakom vremenu, bez izuzetka.
Allāhu naš, učini Kur’ān Veličanstveni proljećem naših srca, svjetlom naših prsa, radošću naših tuga, odlaskom naših briga i poteškoća, i putokazom ka tvojim Džennetima, Džennetima punim balagodati.
Naša posljednja dova je: “Zahvala neka je Allāhu Gospodaru svih svjetova!”

Prijevod: Amir I. Smajić