Depresija – moderni ubojica

Stotine miliona ljudi u svijetu, a desetine hiljada u BiH, trpe od te bolesti, u najboljem slučaju jedna trećina potraži ljekarsku pomoć, a odgovarajući tretman dobije samo njih 10-20 posto.

Depresija se može uspješno liječiti. Privoljeti osobu sa depresijom na odlazak ljekaru, i to još psihijatru, u većini je slučajeva mission impossibile. Svako ko ima depresiju trpi brojne i ozbiljne smetnje i svjestan je da mu je loše, no ne shvaća prirodu svojih tegoba i ne zna što mu je činiti, a od okoline uglavnom dobiva pogrješne savjete i neumjesne primjebe. Zbog strahovitih predrasuda i iskrivljenih informacija, osoba oboljela od depresije najčešće ne može pojmiti da su njezine tegobe zdravstveni problem, što je preduvjet traženja ljekarske pomoći. Stoga čovjeku valja objasniti što depresija jest, pomoći mu da prepozna depresivne simptome kod sebe ili bližnjih, te ga obavijestiti o mogućnostima uklanjanja tegoba. Zadatak u svakom slučaju nije nimalo lahak, jer većina termina koji se koriste pri opisivanju ili objašnjavanju depresije ljude odbija od liječenja.

Prvo, depresija je bolest, i to bolest određenih dijelova mozga i živčanog sistema, no prosječan čovjek teško prihvaća zamisao da je bolestan na živce jer mu to automatski (i pogrješno) sugerira da je sumanut, odnosno lud. Drugo, depresiju liječe psihijatri, koje ljudi opet povezuju s ludilom pa njima idu nerado, sakrivajući se ili nikako. Treće, kod depresije se primjenjuju psihijatrijski lijekovi, na što ljudi obično reagiraju komentarima “lijekovi neće riješiti moje objektivne probleme” ili “nisam ja lud da pijem lijekove za živce”. Činjenica je da je tek manjina svjesna kako lijekovi mogu riješiti ili barem ublažiti glavni problem, a to je upravo depresija. Teškoće pri poimanju depresije kao moždane bolesti proizilaze iz nerazumijevanja funkcije mozga, najslabije poznatog od svih organa. Pri spomenu mozga prvo nam naumpadaju pojmovi inteligencije, logičkog zaključivanja, shvaćanja, učenja, pamćenja, snalaženja u prostoru, no manje nam je poznato da je mozak i organ emocija i raspoloženja, najvažnijih faktora za kvalitetu života pojedinca. Razlike između moždane aktivnosti kod depresivnih i kod zdravih ljudi uočljive su na snimkama mozga dobivenih putem uređenja za PET (“position emission tomography”, odnosno tomografija pozitronskom emisijom), gdje se vidi da je kod depresija, među ostalim, smanjena metabolička aktivnost u lijevom prednjem režnju mozga. Taj i neki drugi dijelivi mozga naprosto ostaju izvan pogona, do čega dovodi manjak ili višak određenih tvari u mozgu ili smanjen broj živčanih stanica u centrima za raspoloženje. Što uzrokuje spomenute promjene u moždanoj aktivnosti, koje potom dovode do pada raspoloženja?

Događaju li se same od sebe ili su posljedica utjecaja vanjskih okolnosti? Moguće je i jedno i drugo. Najčešće depresiju izazivaju stres ili trauma, ali u brojnim slučajevima javlja se i bez vanjskog uzroka, po diktatu gena. Depresiju redovito izaziva kombinacija genetskog naslijeđa i utjecaja vanjskih okolnosti. Ako je genetska predispozicija za depresiju jaka, bolest može nastati i bez stresnih podražaja, to jest i u normalnim životnim okolnostima. Ako je pak čovjek pretrpio vrlo jak ili dugotrajan stres, može oboljeti od depresije i ako nema jaku genetsku predispoziciju za nju. Kako stres izaziva duševne poremećaje? Kroz djelovanje na mozak. Pretrpimo li stresan podražaj, u našem se organizmu luče stresni hormoni, štetne tvari s razornim djelovanjem na sve organe. Kod ljudi s otpornim živčanim sistemom stresni se hormoni luče rjeđe, manje i kraće. Kod osjetljivih ljudi luče se češće, jače i dulje, a stradaju organi od srca i krvožilnog sistema, preko želuca i gušterače do mozga. U mozgu stresni hormoni blokiraju djelovanje hormona ugode te ubijaju milione moždanih stanica. Ako je time pogođen centar za raspoloženje, trpjet će od pada raspoloženja – depresije. Jedna od teškoća s kojom se suočavaju stručnjaci ili informirani laici kada žele sagovorniku objasniti što je depresija jest nesposobnost velikog broja ljudi da razlikuje svoje raspoloženje od životnih okolnosti. Iako nema sumnje da vanjske okolnosti (stresori) utječu na organizam, depresija je nešto što se zbiva u mozgu, dakle u organizmu. Usporedbe radi, ako ste se porezali nožem, nož je vanjska okolnost, a porezotina posljedica na vašem tijelu i sigurno je nećete sanirati bacanjem noža u smeće nego čišćenjem i previjanjem rane.

Stresne okolnosti koje najčešće izazivaju depresiju:

– gubitak nekog ili nečeg važnog, npr. voljene osobe ili kućnog ljubimca,

– samoća, odsustvo prijatelja ili ljubavi,

– teška bolest (vlastita ili u obitelji),

– porod, teška trudnoća,

– selidba, drastična promjena životnih okolnosti,

– siromaštvo, teški uvjeti života,

– nezaposlenost ili besposlenost,

– beskućništvo, deložacija,

– pretrpljena katastrofa (npr. potres, požar),

– pretrpljeno nasilje (npr. silovanje, razbojništvo, otmica),

– izloženost šikaniranju, zastrašivanju, prijetnjama,

– sudski proces ili čekanje presude,

– zatvor ili čekanje izvršenja presude.

Ostali depresogeni faktori su: manjak dnevnog svjetla, smanjeno kretanje, nezdrava prehrana, neki lijekovi, steroidi, alkohol, droge.

Prvo i osnovno što muči depresivnu osobu jeste potištenost, odnosno duboko sniženo raspoloženje (lat. depressio – potištenost). Osoba pogođena depresijom je dakle nesretna, utučena, tužna, katkad upravo očajna i bespomoćna. Pregledom najčešćih simptoma uviđamo da depresija nanosi patnje, koje su ponekad toliko jake da oduzimaju čovjeku volju za životom, tjerajući ga na samoubojstvo (suicid).

Dr sci.med. Ibrahim Ramić,

specijalista za medicinu rada

Preporod