Kako izgleda šejtan?

Piše: Dr. Selman el-Avde
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pjesnik Bashar ibn Burd, koji se ”proslavio” pjesmama o promiskuitetu i nemoralu, u jednom svom stihu, dajući prednost Iblisu nad Ademom, a.s., veli:

Iblis je bolji od vašeg oca Adema
Shvatite to, o razvratnici!
Šejtanova bit je vatra
a Adem je stvoren od blata
Stoga, zemlja ne može biti kao vatra plemenita.

Međutim, istina je da se zemlja odlikuje kompaktnošću, pogodna je za gradnju, raznovrsna je, dok vatra ima svojstvo uništavanja i sagorijevanja. Zemlja se može okoristiti od vatre i postati čvrsta i kruta, a vatra se, na sličan način, ne može okoristiti od zemlje.
Na osnovu kur’anskih kazivanja, da se zaključiti da je Iblis (šejtan) pripadao skupini koja je živjela na Zemlji prije stvaranja i spuštanja čovjeka na Zemlju. Nakon što su počeli pustošiti Zemlju i sijati smutnju, Allah ih je zamijenio Ademom, a.s., i njegovim potomstvom, tj. ljudskom vrstom.
Prema Ibn Abbasu, r.a., i skupini ashaba i učenjaka iz prvih generacija, Iblis je imao vlast i moć na Zemlji, pa su on i njegova skupina počeli činiti nered na Zemlji i krv prolijevati.

Možda na to aludira ajet u kojem se spominje pitanje meleka upućeno Allahu, dž.š., u vezi stvaranja čovjeka i njegovog postavljanja za namjesnika na Zemlji: “Zar će ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati?” (El-Bekara, 30.) Naime, meleki nisu ništa znali o čovjeku, ali su postavili takvo pitanje jer su već bili svjedoci smutnje, neprijateljstva, brutalnosti i prolijevanja krvi od strane Iblisa i njegove skupine.
Nije ni čudno, dakle, da se suština Iblisove izopačenosti krije u oholosti (aroganciji), odbijanju da se pokloni Ademu i suprotstavljanju Allahu, dž.š., i Njegovom zakonu i mudrosti, te da je oholost jedna od glavnih prepreka za ulazak u Džennet, kao što dolazi u hadisu: ”U Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude i trun oholosti.” (Muslim)
Nije čudno da sebičnost, uznošenje, gordost, odnosno isticanje našeg jastva, znače negaciju robovanja Allahu, dž.š., na šta aludira ajet u kojem Iblis odgovara Allahu, dž.š., zašto se nije poklonio Ademu, kazavši: ”Ja sam bolji od njega.” (El-A’raf, 12.)
Kao što nije čudno da je poniznost odlika iskrenih vjernika koji su Allahu bliski, da je zavidnost najgora bolest koja sprječava prihvatanje Istine i njeno slijeđenje, kao što su učinili Židovi kada su odbili Muhammedov, s.a.v.s., poziv u islam: ”Iz lične zlobe svoje, iako im je Istina poznata.” (El-Bekara, 109.), te da su odvratni rasizam, hvalisanje porijeklom i plemenskom pripadnošću, razlog širenja velikog nereda na Zemlji, jer su zasnovani na šejtanskoj logici koja se manifestira kroz njegove riječi: ”Mene si stvorio od vatre, a Adema od ilovače.” (El-A’raf, 12.)

Dakle, teško je naći nekoga da mnogo govori o svome porijeklu i svojoj lozi, a da nije ubijeđen da je njegovo pleme i njegova porodica bolja i vrjednija od drugih.
Međutim, Allah, dž.š., nije odlikovao Adema, a.s., na osnovu ilovače ili biti od koje je stvoren, već na osnovu uzvišenog, melekskog duha koji je udahnuo u njega i koji ga je pretvorio u plemenito i odabrano ljudsko biće, koje je osposobljeno i dostojno da bude nosilac Božanske poslanice.
Nije iznenađujuće ako kažemo da je pogrešna, proizvoljna i pristrasna usporedba na osnovu porijekla, ugleda i sl., jedan od najvažnijih uzroka neprijateljstva i nepravde među ljudima i njihovog nesretnog života.
Koliko je muževa napustilo svoje supruge, zbog uspoređivanja svojih supruga, u fizičkom smislu, sa drugim ženama, zaboravljajući na njihovu duhovnu ljepotu, strpljivost, čednost, privrženost i potpunu odanost.
Koliko je onih koji se zacrvene od bijesa zbog nadmoći drugih ljudi, jer vjeruju da su oni bolji od njih i da ovi nisu zaslužili takav ugled, a zaboravljaju da su blagodati u Allahovoj ruci i da ih On daje kome hoće.

Iblis nikada nije bio melek

Iblis nikada nije bio melek, već on pripada džinskom rodu. Takav stav prenosi se od Ibn Abbasa, Hasana el-Basrija i Katade, a preferiraju ga i brojni komentatori Kur’ana. Njega povezuje sa melekima to što se Iblis rasrdio na meleke zbog toga što su učinili sedždu i poklonili se njegovom protivniku, Ademu, a.s., onome koji će biti predvodnik na Zemlji.
On je znao da sedžda Ademu sugerira i implicira vlast, vođstvo, potčinjenost Ademu, čuvanje, zaštitu i mnoga druga uzvišena značenja, pa se pobunio protiv Božanske naredbe i konsenzusa meleka (svi su se poklonili Ademu), te je on odbio učiniti sedždu i naklon Ademu, odnosno, odbio je izvršiti direktnu Allahovu naredbu. Tako je Iblis postao simbol neostvarene vlasti ili države, koja je zvanično poražena, ali koja konstantno pokušava vratiti svoje postojanje.

Kada je Allah upitao Iblisa – onda kada je Iblis dozvolio sȃm sebi Allahovu kaznu u vidu udaljavanja od Allahove milosti i prokletstva, zbog samoobmane, zadivljenosti samim sobom, ubjeđenja u vlastitu superiornost i vrijednost, – : ”Šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio?” (Sād, 75.), tada mu je, također, na Iblisovu molbu, ostavio roka do Sudnjega dana i dao mu je ”vlast”: ”…jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju i koji druge Allahu ravnim smatraju.” (En-Nahl, 100.)
Zbog toga je šejtan i nazvan Iblis, jer je to ime izvedeno iz riječi: udaljavanje, srdžba, neposlušnost i odbijanje. Šejtan je zapravo tada dobio novo ime, Iblis, a prije tog sudbonosnog događaja, kako dolazi u nekim predajama, zvao se Azāzἶl.
Od tada se Iblis u potpunosti posvetio zavođenju Adema, a.s., i njegovog potomstva. Poznavajući ljudsku narav, Iblis neprestano pronalazi slabe tačke kod ljudi, odvraća ih od dobra a podstiče na svako zlo, pa se kod njih povećavaju i ukrupnjavaju negativna svojstva, tako da postaju dominantna, poput: pohlepe, straha, kukavičluka, škrtosti, razbludnosti, neprijateljstva i sl.

Iblis, ipak, najviše ubacuje sumnje ljudima u pogledu Allaha, dž.š., Njegovog postojanja, Njegovog Bića i svojstava savršenstva, kao i u pogledu nevidljivog svijeta (gajba). Ubojito oružje koje koristi u tom pogledu jesu došaptavanja i konstantni pokušaji zabluđivanja, jer je Iblis onaj ”koji zle misli unosi u srca ljudi’‘. (En-Nas, 5.). Iblisvo oružje je i uljepšavanje i dočaravanje grijeha i poroka, na šta aludira ajet: ”Gospodaru moj,” – reče -, “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.” (El-Hidžr, 39.-40.)
Kolio puta smo sebe zatekli kako dugo vremena provodimo u besplodnim razgovorima i gledanju programa, čak i onih čiji sadržaj je, sȃm po sebi, griješan i povlači za sobom šerijatske sankcije, a kada trebamo klanjati namaz ili učiti Kur’an, onda osjetimo težinu i dosadu, stalno bacamo pogled prema satu i brojimo minute koje smo proveli u ibadetu.
Koliko novca potrošimo, a da ga ne brojimo, na raznorazna zadovoljstva, prohtjeve i užitke duše, a kada se odlučimo udijeliti sadaku, odmah nas spopadaju strahovi, vršimo kalkulacije i sami sebi postavljamo pitanja i dajemo odgovore u smislu: ”Možda će nam ovo trebati”, ili ”To je puno, ne zaslužuje taj toliku sadaku”, i tako unedogled. Iblis nastoji širiti tugu, brigu, uznemirenost i nesigurnost, kao što dolazi u ajetu: ”Sašaptavanje je posao šejtanski, da bi u brigu bacio vjernike.” (El-Mudžadela, 10.) Ali, isto tako, njegova neposlušnost Allahu manifestira se kroz širenje radosti, zadovoljstva, sreće, optimizma i nade u Allahovu dobrotu i milost i bez dobrih djela.

Šejtanske spletke su slabe

Opisujući džehennmsko drvo Zekkum, Allah, dž.š., u Kur’anu, veli: ”Plod će mu poput glava šejtanskih biti.” (Es-Saffat, 65.) To je poružnjivanje slike onoga što ljudi nisu u stanju vidjeti, što izaziva još veći strah.
U crtanim i drugim filmovima, slike šejtana ili sotone variraju ovisno o mašti slikara, pa tako kod nekih šejtan ima rogove. Aluzija na šejtanske rogove krije se i hadisu u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Sunce izlazi između šejtanskih rogova.” Obično su, u ljudskoj mašti i predodžbi, slike šejtana ružne, odbojne i zastrašujuće.
Svaki čovjek ima svog šejtana koji mu došaptava i unosi ružne misli, kao što dolazi u hadisu: ”Svako od vas ima svog šejtana pratioca i meleka pratioca.” Upitali su: ”Allahov Poslaniče, zar i ti?” Odgovorio je: ”Da, i ja. Samo što me je Allah pomogao protiv mog šejtana, pa je on postao musliman i ne nagovara me osim na dobro.” (Muslim) Ispravno značenje Poslanikovih riječi: ”… pa je on postao musliman”, jeste da se zapravo šejtan predao i pokorio i da je odustao od došaptavanja Poslaniku, s.a.v.s. Jer je šejtan, odnosno Iblis, simbol zla i svojevoljno je odabrao put zavođenja i zabluđivanja ljudi. Šejtan, poput krvi, kola ljudskim tijelom i dolazi do srca sa svojim došaptavanjem i odvraća ljude od dobra, a nagovara ih i podstiče na zlo.
Zaštita od šejtana je u učenju ”isti’aze”: ”Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim!” Zatim u namazu, u zikru, posebno jutarnjem i večernjem zikru, pred spavanje i drugim stanjima. I to treba postati navika, na koju nas podstiče Poslanik, s.a.v.s., u hadisu: ”Neka vam jezik uvijek bude vlažan od zikra.” (Ahmed, Tirmizi i Ibn Madže)

Opsjednutost šejtanom ili tzv. ”šejtanski dodir”, spomenut je u ajetu o Allahovom poslaniku Ejubu, a.s.: ”I sjeti se roba našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: ‘Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!‘” (Sād, 41.) Kur’ansko-sunnetski tekstovi pokazuju da se šejtan približava čovjeku i pokušava mu napakostiti. Nekada on to čini na ljubazan i milozvučan način, jer je šejtansko približavanje skriveno, a njegovo zavođenje postepeno.
Međutim, pretjerivanja u pogledu priča o šejtanima kod običnih masa, kao i razne predaje i legende koje se prepričavaju o šejtanima, uzrokuju strah i paniku, ne samo kod djece, već i kod odraslih žena i muškaraca, koji vjeruju da ih šejtani dočekuju na svakom koraku, da im prave zasjede u svakom mraku i napadaju ih čim se osame.

Šejtana raduje takav osjećaj kod ljudi. Koliko puta smo čuli u vezi nekog bolesnika: ”Šejtan ga prepao i oborio na postelju”, i pored činjenice da je Poslanik, s.a.v.s., to zabranio.
Naime, prenosi Ebu Melih da je neki čovjek rekao: ”Bio sam Poslanikov, s.a.v.s., pratilac na jednom putovanju i zajedno smo jahali na magarcu. U jednom trenutku magarac se spotakao, pa sam ja rekao: ‘Propao šejtan!’ Tada mi je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ‘Ne govori: -Propao šejtan!, jer kada tako kažeš, šejtan se smatra važnim i povećava se njegova umišljenost toliko da sebe vidi kao brdo, pa onda kaže: -Oborio sam ga svojom snagom! Umjesto toga, reci: -Bismillah!, jer kada kažeš: -Bismillah!, šejtan se osjeća prezreno i sićušno kao muha.”’ (Ebu Davud, Ahmed)

Musliman i muslimanka bi trebali naći zaštitu od šejtana u zikru i veličanju Allaha, i ”bismillah” mora biti na njihovim usnama kada počinju posao, kada izlaze iz kuće, kada ulaze u kuću, kada se spotaknu i sl., i ne trebaju uveličavati šejtana i njegove vojske i sljedbenike, niti ih se bojati, jer, Uzvišeni Allah je objavio: ”Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na šejtanovom. Zato se borite protiv šejtanovih štićenika, jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo.” (En-Nisa’, 76.)

Saff.ba