Zašto majko, nisi me ubila?

Ljeto je već bilo na izmaku, ali se osjećala sparina u zraku. Esma, umorna od života i napornog dana, skuhala je kafu i smjestila se na terasu koja je odisala šarolikošću prekrasnih ruža koje su joj raznježile dušu. Utonula je duboko u svoje misli. Svaki dan je isto željela, da joj Bog dragi podari dijete koje bi je ispunilo i koje bi bilo razlog borbe sa životom. Saznala je da nikada neće postati majka. Orunala od tog saznanja i ispijajući zadnje gutljaje kafe, donijela je odluku u sebi.
Usvojit će bebu koju su napustili roditelji i koja čeka spas dobrotvora. Nestrpljivo je čekala muža da se vrati sa posla.
Već je uređivala dječiju sobu i osluškivala dječiji plač. Iz misli je trgnu škripa ulaznih vrata i čula je Hazima kako odlazi u kupatilo da spere umor koji se osjetio na radnom odijelu i njegovom umornom tijelu. Brzo je otišla do kuhinje da zakuha kafu i za njega i za sebe. Već su počeli svakodnevne razgovore a ona je željela da mu ispriča svoje snove.
Udahnula je duboko, spustila nježno ruku na njegovu, gledala ga pravo u oči i počela: „Ne mogu više ovako! Donijela sam odluku pa ti kako hoćeš! Tuđina ova me ubija, bez ikoga svoga! Hoću da usvojimo dijete!“ – spustila je pogled i čekala njegovu reakciju.
Tišina se uvukla između njih, a riječi presahnule.
Nakon nekog vremena, hrapavi, umorni muški glas je dopirao do Esme:“ Znaš koliko puta smo pričali o tome? Nije to tako lahko moja Esma! To je teška životna odluka“
Oči su joj se napunile suzama, uzdahnula je, ustala i dodala: „Ja sam odlučila, sa tobom ili bez tebe!“
Otišla je u spavaću sobu, iz glasa jecala, u grlu je nešto steglo i drhtala je kao prut. U takvom grču, zaspala je. Hazim je ostao na stolici i dugo gledao u prazno. Sve je prazno kao i njihov život. Iz misli ga prenu uplakana Esma koja se ponovo spustila na stolicu. Gledala ga je u oči, bez i jedne riječi a podočnjaci su odavali tugu njihovog razgovora.
„Odlučio sam, pokušat ćemo i neka nam dragi Bog bude u pomoći da što prije dječiji plač prekine ovu tišinu i otjera našu bol i čežnju“ – dok je Hazim izgovarao ove riječi pomilovao je Esmu po kosi i uputio joj blagi osmijeh.
Skočila je od dragosti, čvrsto se stisnula uz njega i zaplakala od sreće. Odmah je nazvala prijateljicu koja je već usvojila dijete i istraživala put kako najlakše ispuniti njihovu želju. Nekoliko dana poslije, već je uspostavila kontakt sa Domom za nezbrinutu djecu u Zenici i dogovorila dolazak. Ti dani čekanja su bili dugi kao godina. Nije spavala a skoro ništa nije ni jela. Konačno su na ulazu u Zenicu, pred vratima ustanove njihovog spasa.
Dočekali su ih ljubazno, ispričali proceduru i krenuli u sobe gdje su bila smještena djeca koja su čekala na milost ili nemilost. Esmi se sve vrtjelo u glavi, drhtala je i išla od kreveta do kreveta. Kraj jednog kreveta zastala je. Spustila je svoju ruku i mala beba sa krupnim očima, čvrsto ju je stisnula za prst a dječiji osmijeh se zaustavio u Esminom pogledu. Dalje nije išla.
Ostala je prikovana za krevetić, posmatrajući bebu i usplahireno rekla:“Želim baš ovog meleka!“
Tek tada je saznala da je muško i uzela ga u naručje, primjetila je da je beba neuhranjena i da je glava nešto veća u odnosu na tijelo. Odmah su kontaktirali ljekare o bebinom zdravlju i saznali da je sve u redu i da samo treba dodatna njega i ništa više. Ostali su još par sati, ispunili papirologiju i dobili sve informacije oko usvajanja. Rat je samo završio, mnoge ustanove još nisu ni zaživjele, tako da se taj proces oduljilo skoro pola godine a za njih čitava vječnost. Ali svemu dođe kraj i vijest da mogu doći po bebu, bila je najradosnija u njihovom životu. U stanu je sve spremno čekalo; uređena dječija soba, igračke, odjeća i ostale sitnice.
Brzo su se spakovali, i napuštali hladne Alpe prema suncu koje će ih obasjati. Pred zoru su stigli u Zenicu, malo odmorili dok nije bilo vrijeme za njihovu sreću. Poslije svih procedura, spremila je mališana i sretno napustili ovu ustanovu. Dok ga je čvrsto prislonila na svoje njedra, Esma je treperila od sreće, milovala ga po kosi, ljubila u obraščiće. Vratili su se ovaj put u Austriju ali ne kao prije. Ovaj put imaju nešto svoje, imaju malog Samira koji je postao centar njihovog svijeta. Posvetili su mu svoj život, radosno šetali ulicom vodeći ga za ručice, pokazivali ga prijateljima a tišina je iščezla iz njihovog doma. Samir je odrastao u ljubavi i pošao u školu.
Esma i Hazim su se dogovorili da će mu reći istinu kada postane punoljetan i kada bude spreman da pogleda istini u oči. Samirovi nastavnici su znali istinu o njemu iz razloga da ga paze i pomognu mu oko jezika i drugih poteškoća.
Jednog dana dotrčao je Samir iz škole, sav uplakan i od teške muke valjao se po podu.
Kada su ga roditelji upitali:“Šta ti je sine Samire?“
On je još glasnije plakao i dodao:“ Vi niste moji roditelji! Ko su moji roditelji? Reci te mi odmah!“
Esma i Hazim su ostali u šoku. Zanijemili su. Cijeli svijet boli se sručio na njihova pleća. Pokušali su mu prići, razgovarati, ali ih nije htio slušati. Nazvali su školu i pitali šta se zbilo.
Razrednik je rekao:“Danas se Samir posvađao sa prijateljima i nastavnik je slučajno rekao da paze na njega, jer on nema svoje roditelje. Nije bilo namjerno, već želja da ga zaštitimo“ – opravdavao se razrednik.
Od tada je sve krenulo po zlu. Samir je postao druga osoba, povlačio se u sebe, popustio u školi, a većinu vremena provodio je u samoći. Svi pokušaji da mu priđu, da mu objasne, nisu pomogli. Želio je da dozna istinu, da sazna ko ga je donio na ovaj svijet i ostavio na vjetrometini. Esma mu je ispričala da mu je majka u ratu bila silovana od dušmanina i željela je da izbriše sve te prljave tragove sa svoga tijela, ostavljajući ga u domu za nezbrinutu djecu. Gledali su ga kako pati, a nisu mogli odagnati njegove suze u očima, neprospavane noći, lutanja bez kraja.
Nije više trčao iz škole, da bi se što prije stisnuo u majčin zagrljaj.
Pitao se u sebi:“Ko su moji roditelji? Kako izgledaju? Zašto si me ostavila majko?“
Ali odgovora nije bilo, samo lom u duši i tijelu. Počeo je da mrzi sam sebe i sve oko sebe. Našao se u provaliji koja svakog trena može da ga povuče na dno. Nailazili su dani kada mu se u duši smiraj nazirao. Osjetio bi tada potrebu da zagrli „svoje“, ali to je trajalo kratko.
Svaki dan je postavljao isto pitanje:“Recite mi ime majke moje! Želim da je posjetim!“
Nisu više mogli šutjeti i rekli su mu. Bio je već punoljetan i uputio se ka Zenici. Ušao je u jednu trgovinu, u kojoj je radila njegova prava majka. Razgledao je okolo i tražio sebe. Nije osjećao ništa a opet osjećao je puno toga. Osjećao je samoću, odbačenost, povredu svoje postojanosti, povredu sebe.
Iz tih misli trgnu ga blagi ženski glas: „Trebate li nešto mladiću? Kako vam mogu pomoći?“
Skamenio se! Oledio se! Zanijemio je! Prepznao je sebe u njenim očima, u njenom blijedom licu, u njenoj kosi. Dugo je ostao u tom pogledu. Bila je uredno dotjerana, sa borama na licu odavala je izgled paćenice. Osjetio je tugu i bol u njenom pogledu. Samo je klimnuo glavom, još jednom je pogledao od glave do pete i izašao, ostavljajući je da živi bez uspomena na njega koji je uzrok njene povrede, njene patnje, njenog očaja.
U povratku „kući“ još više je osjećao bol u grudima i potrebu za odgovorima. Odlučio je pokušati sam sa životom. Iznajmio je malu sobu u kojoj je tražio spas od istine. Istine bolne. U glavi mu je bio košmar.
Mrzio je „oca“ koji je svoju mržnju prema Bošnjakinjama rasplamsavao na tijelu njegove majke. Nije mogao razumjeti njegov nemoral, zvijerstvo nad sićušnim majčinim tijelom, koja je bila djevojčica i koja nije imala ni pravdu ni zakon u svojim rukama. Imala je samo povredu svoga dostojanstva i njegovu potrebu da joj ukalja čast i ostavi na vjetrometini bola. Svaki dan je razmišljao o ocu kao ubici, jer ga je ubio prije nego se i rodio.
Samir i danas šeta ulicama, sam sa sobom, gledajući visoke i prohladne Alpe da mu ponude odgovore:“ Tko sam ja? Zašto tolika mržnja u tebi oče? Zašto majko nisi me ubila prije nego si me i rodila? Svejedno sam mrtav!“
O Bože dragi, koliko još ovakvih sudbina u napaćenoj zemlji Bosni? Koliko još ima majki, koje se srame svoga tijela, svoje mladosti, svoga poroda? One i nemaju tjelo već samo napaćenu dušu koja boravi u njihovoj sjeni. Tijelo njihovo je umrlo u trenutku požude zlotvora i sakate i bez časti borave na ovom dunjaluku.
O Bože, hoće li pravda ikada biti zadovoljena? Hoće li nepravda ikada biti kažnjena? Hoće li?

Autor: Ramzija Kanurić – Oraščanin