Islam je u knjigama, a muslimani su u kaburima

Čuveni Hasan el-Basri je davno rekao: “Islam je u knjigama, a muslimani su u kaburima/grobovima.”

Stoga se libim govoriti i pisati o današnjim muslimanima, jer nisu ni nalik na prave muslimane, kojima se cijeli svijet nekada divio i želio da bude kao oni. Takvi muslimani su nestali sa pozornice, a veličanstveni islam je postao apstrakcija i kao sakriveni dragulj. I nije to stvar samo sa islamom i muslimanima, već i sa sljedbenicima svih drugih vjera i ideologija. I oni su u jednoj dolini, a njihovo naučavanje u drugoj.

No, baš kada svijet ne zna ništa ili zna sasvim malo o islamu i pravim muslimanima, dužnost je govoriti i pisati o islamu i onima koji bi morali biti uzor muslimanima i ostalom svijetu. Kada se na svjetskoj pozornici dešavaju nebrojena zla i kada ljudi žive neljudskim životom i za ljude u neprimjerenim uslovima, postavlja se pitanje: zašto smo stvoreni, kakva je svrha života i šta poslije života? Iole pametna i moralna osoba je svjesna da doista nismo stvoreni za život kakav živimo.

A svi se kao trude da lijepo govore, lijepo pišu, sa hipokritičnim osmijehom na licu koji ne odražava ono što taje njihove duše. I za najveće zločince i mafijaše misliš da su najprefinjenije duše, dok ih ne upoznaš. Oni i jesu takvi, ali samo za svoje najbliže, iste nacije, rase, klase i kaste. A čim si dobar samo za neke a za druge nisi, promašio si smisao života. Život nije film da se u njemu bude dobar glumac. A svi koji rukovode današnjim svijetom, a vrlo malo ih je, samo su dobri glumci od kojih narod ima puno štete a malo fajde.

Svijetom treba da upravljaju oni koji će raditi za narod a ne samo za sebe i svoje. Svi smo mi Božija stvorenja, na istoj Zemlji i sa istom misijom. Zato naš voljeni Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., kaže: “Niko od vas neće biti vjernik sve dok ne bude želio drugome isto što i sebi.”Dakle, ovdje nema glume. Što je u srcu, to je u mislima, riječima i djelima.

Svijet je pozornica na kojoj treba da vode glavnu riječ odgovorni i pošteni ljudi, oni koji slijede put Uzvišenog Boga i Njegovih časnih poslanika. A dragi Bog je pravedan prema svakom čovjeku i svakom živom biću. Objavio je Knjigu, poslao poslanike, dao čovjeku zdrav razum i slobodu izbora. Učinio je čovjeka slobodnim, ali i odgovornim za sve što radi sebi i drugima. Za sve što radi ovdje, čovjek će polagati račun u životu poslije ovog života. Zato i ne može raditi šta hoće, već prema propisima koje je Uzvišeni Stvoritelj objavio, a koji su isti za sve ljude.

Najobligatnija dužnost ljudi na Zemlji je da se ujedine oko jedne Riječi: “Ti reci: ‘O sljedbenici Knjige! Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama: da nikome osim Allahu ne robujemo, da Mu nikoga ne pridružujemo, i da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo!’ Pa, ako se okrenu, vi recite: ‘Svjedoci budite da smo mi muslimani, Allahu predani!’” (Ali ‘Imran, 64) Dakle, jedan i isti nam je Bog, a Objava koja je došla vama i nama je od istog Boga. “I recite: ‘Mi vjerujemo u ono što je nama objavljeno i što je vama objavljeno! A naš Bog i vaš Bog – jedan je! I Njemu smo mi predani!’” (El-‘Ankebut, 46) Iz riječi: “Pa, ako se okrenu, vi recite: ‘Svjedoci budite da smo mi muslimani, Allahu predani!’” – jasno je da nema nasilja i neprijateljstva, kao što kaže Uzvišeni Allah: “Nema prisile u vjeru.” (El-Bekare, 256) Živite u miru i harmoniji: “A vama je – vjera vaša, a meni – vjera moja!” (El-Kafirun, 6). “Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici!” (Junus, 99) Veličanstveno! To je islam. O takvom islamu treba znati svijet. Taj Kur’an treba svijet upoznati. Jer: “A da hoće Gospodar Tvoj, na Zemlji bi svi bili vjernici!” (Junus, 99)

Kažu da je danas u svijetu milijarda i po muslimana, a da će ih za dvadeset godina biti više od dvije milijarde, ali su malo primjetni po dobru. Brojem su veliki, ali su poput morske pjene. Vrlo su razjedinjeni, zavađeni, preziru jedni druge, međusobno se ubijaju i, ukratko, čine ono što nema veze sa islamom. Zato je najobligatnija dužnost da se muslimani ujedine, ili makar počnu razmišljati o zbližavanju. Čak se i ulema razilazi po skoro svim pitanjima. Rijetko je naći neko pitanje po kojem su jedinstveni. Jedni drugima odsijecaju glave, ruše i ubijaju sve što se pred njima nađe, protjeruju jedni druge, pa neka mjesta izgledaju poput strave i užasa. Subhanallah. Strašno i sramotno! A svi su kao pod zastavom La ilahe illellah, Muhammed Resulullah!

Takvi su zaboravili kako je Muhammed, a. s., živio i postupao sa drugima. Za njega je hazreti Aiša rekla: “Bio je živi Kur’an.” Zato ga je Uzvišeni Allah i poslao, da živi islam a ne da o njemu samo govori. Zaboravili su da ga je Allah, dž. š., poslao kao milost: “A tebe (Muhemmede) smo samo kao milost svjetovima poslali!” (El-Enbija’, 107) A gdje je danas milost?

Allahov Poslanik Muhammed, a.s., kojega Amerikanac Michael Hart u svojoj knjizi Stotinu najutjecajnijih ličnosti u historiji stavlja na prvo mjesto, i za kojeg Bernard Shaw kaže: “Kada bi došao Muhammed, svjetski problemi bi se riješili dok bi čovjek popio šoljicu kafe”, morao je napustiti Meku, u kojoj je rođen i u kojoj je započela Objava. Mušrici su htjeli da ga ubiju, no, kada se vraća trijumfalno u Meku, da li se sveti progoniteljima, da li ih ubija ili im oprašta najvećim i najmilostivijim srcem?

Kada je imao moć, Muhammed, a. s., nije kažnjavao mekanske idolopoklonike smrtnom kaznom, nije ih zatvarao, pljačkao, grad razarao, već je osvajao njihova srca, baš onako kako reče Ebu Sufjan:“On, Muhammed, ne osvaja kapije, kuće i imanja, već osvaja ljudska srca i duše. To je potpuna pobjeda.”

A plašili su se šta će im Poslanik, s.a.v.s., učiniti za sva zlodjela koja su činili njemu i njegovim sljedbenicima. Poslanik, a.s., ih pita:“Kurejšije! Šta mislite da ću uraditi s vama?” Odgovorili su, potajno se nadajući da im danas ipak nije došao kraj: “Samo dobro. Ti si plemenit brat i sin plemenitoga, a moćan si!” Tada je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Reći ću vam isto ono što je rekao moj brat Jusuf: ‘Ja vas sada neću koriti, Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!’ Idite, slobodni ste!” Poruka: “Idite, slobodni ste!” – je poruka mira, ljubavi, humanizma i tolerancije. To je ono što trebaju današnji muslimani i cijeli svijet. To je islam i to su muslimani. Ovo je prvo lekcija današnjim muslimanima, pa tek ostalima.

Sjetimo se i Poslanikovog, s.a.v.s., postupka sa nevjernikom koji je redovno vršio nuždu pred njegovim vratima, a on bi to, bez ljutnje i ikakva reagovanja, samo počistio. Kada jednom nevjernik nije došao, Muhammed, a.s., je otišao da ga posjeti i vidi da nije možda bolestan ili u nekoj drugoj nevolji. Poslije ovog postupka, nevjernik se zastidio i primio islam. Doista: “Vi u Allahovu Poslaniku lijep uzor imate.”(El-Ahzab, 21)

Sjajan je i Poslanikov postupak sa beduinom, koji je u jednom kutku džamije obavio malu nuždu. Skočili su ashabi da ga onemoguće u tome i otjeraju, a Poslanik, a.s., je rekao: “Ne dirajte ga! Njegovu mokraću saperite vodom. Vi ste poslani da olakšavate a ne otežavate!”

Ummu Džemil, žena Ebu Lehebova, nosila bi trnje i bacala na put Poslanika, s.a.v.s., i pred njegova vrata, vrijeđala ga i podsticala pjesnike da ga kleveću, a kada je čula šta je Kur’an o njoj objavio, došla je sa kamenom u ruci i rekla: “O Ebu Bekre, gdje je tvoj drug? Tako mi boga, ako ga vidim, usta ću mu razmrskati ovim kamenom.” I njoj je Poslanik, a.s., oprostio i kada jednog dana nije našao trnja, otišao je da je obiđe i vidi da nije možda bolesna i treba li joj nešto. Subhanallah! To je islam i takav treba biti musliman. Allahov Poslaniče, volimo te i tobom se ponosimo.

Spomenimo i slučaj kada su jednog dana dušmani bacili na Poslanika, s.a.v.s., ovčija crijeva dok je klanjao i činio sedždu kod Kabe, pa kada su ga ranjavali kamenjem u Taifu, a on bi učio: “Allahu, uputi moj narod, jer oni ne znaju”, i: “Nisam poslan da proklinjem, već da upućujem!” Allahu ekber! Ovakav karakter je potreban čovječanstvu.

Ovakvo ponašanje, moral i vjeru trebaju današnji muslimani i svi ljudi svijeta. Dosta je bilo nasilja, ubijanja, mržnje, zlobe, osuđivanja i presuđivanja. Ovdje se trudimo da živimo kao ljudi i sve ljude smatrajmo Božjim stvorenjima i pripadnicima ljudske porodice, a sud prepustimo Uzvišenom Bogu, istom i Jedinom Bogu svih svjetova.

Kada muslimani jednom uđu u Jerusalem, neka to bude bez masakra i stradanja. Nipošto onako kako su ušli krstaši sa potocima krvi. Neka to bude onako kako je ušao halifa Omer, kada su mu predali ključ grada i zamolili ga da klanja u crkvi, a on odbio riječima: “Bojim se da sutra muslimani kažu da je u crkvi klanjao (Bogu se molio) Omer, pa je treba pretvoriti u džamiju.” A dozvoljeno je namaz obaviti i u crkvi ako nema džamije, kao što su muslimani klanjali Bajram-namaz u Kelnskoj katedrali.

Današnji muslimani i svijet trebaju i ljude poput slavnog Salahuddina el-Ejjubija, koji pomaže i liječi svoje najljuće neprijatelje, poput Ričarda Lavljeg Srca. Krstaši su pljačkali i klali sve odreda. U Jerusalemu su pobili sve muslimane i jevreje, a ratoborni i okrutni engleski kralj Ričard Lavljeg Srca je dao da se pod zidinama Akre pobije 3.000 zarobljenika, uključujući žene i djecu. No, Salahuddin el-Ejjubi, koji je osvojio Jerusalem 1187. godine, govorio je: “Treba se suzdržati od krvave osvete, jer proljevena krv nikada ne miruje.”Njegovo milosrđe došlo je do izražaja kada je zarobljenike dao provesti do najbližeg kršćanskog teritorija, što križarima nije palo na pamet kada su pobjednički ušli u sveti grad.

Jednom je u ratnoj vrevi pod Ričardom pao konj, ali je Salahuddin spriječio svoje ratnike da mu odrube glavu. Štoviše, Salahuddin mu je podario još ljepšeg konja, a kada se Ričard jednom razbolio od groznice, Salahuddin mu je poslao svježeg voća iz Damaska i snijega sa planinskih vrhova da se rashladi, a poslao mu je i svog osobnog ljekara koji ga je izliječio. Subhanallah! Zato je Ričard i rekao da je Salahuddin najveći vođa islamskog svijeta. Takve vođe trebaju današnji muslimani, Evropljani i cijeli svijet.

Takvi ljudi su ponos čovječanstva, a ne okrutni krstaši i zločinci koji u Srebrenici, bez trunke milosti i savjesti, počiniše genocid nad najmanje 8.372 nevina Bošnjaka muslimana, onda kada su im Jasuši Akaši i Holandski bataljon dozvolili da nesmetano uđu u zaštićenu zonu Srebrenicu, što su još proslavili sa ratnim zločincem Mladićem. A vidimo da Haški tribunal ovih dana mozgove genocida, poput Radovana Karadžića, osuđuje simbolično, ili ih oslobađa odgovornosti, poput Vojislava Šešelja. Ovo je silna nepravda i neviđena farsa i bruka, što potvrđuje da mora postojati budući život i Božji sud, kojemu niko neće umaći.

O ljudi, ma ko vi bili, učite od Salahuddina el-Ejjubija, koji je učio od Allahovog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., a kojega je opet Uzvišeni Allah poslao kao milost svjetovima i bio na najvišem stupnju morala. Doista je čast i ponos biti rob Uzvišenog Boga, sljedbenik Muhammeda, a.s., i učenik Salahuddina el-Ejjubija. Ali, nije dovoljno samo zvati se muslimanom i Poslanikovim, s.a.v.s., sljedbenikom, već to treba i pokazati. A malo je danas onih koji to istinski pokazuju. Bilo bi dobro kada bismo mogli ljudima na Zapadu i drugdje u svijetu reći: “E, u toj i toj zemlji možete naći islam i vidjeti da ga ljudi žive.” Poslanik, s.a.v.s., je bio “živi Kur’an”, a Kur’an je objavljen da njegove propise primjenjujemo.

Većina ljudi u svijetu ne zna šta je islam i prema njemu su nastrojeni antagonistički, a mnogi muslimane smatraju teroristima zbog terorističkih djela maloumnika, koji nemaju veze sa islamom i muslimanima. Svijetu treba pokazati islam kojega je živio i propagirao Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s. Stoga, prije nego druge pozovemo u islam, mi trebamo postati muslimani.

Svijetu možemo pokazati Kur’an, zbirke hadisa i druga kapitalna djela, kao i grandiozne građevine poput Tadž Mahala, Topkapi palače, Plave džamije, Alhambre i dr., no to su samo impozantne građevine sazdane od kamenja i drugog materijala, ali gdje su duše iz kojih su one ponikle?! Materija i duša, vjera i djela idu zajedno a nikako odvojeno.

Ljudi, ujedinimo se, širimo ljubav, mir i toleranciju. Svi budimo muslimani – oni koji su Bogu pokorni, i činimo sve da se Allahov Poslanik ponosi nama a mi njime. Uzvišeni Bože, ukabuli našu hutbu, usadi u naša srca ljubav prema svim Tvojim stvorenjima, uputi one koji su zli i u zabludi, daj da se potrudimo da među nama nestane svih vrsta barijera, popravi stanje među svim ljudima u svijetu, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

Abdullah Hodžić, Preporod