”Rodbino, komšije, ljudi, kome klanjate dženazu? Ja sam sa vama, zar ne vidite?”

Jučer sam se vratio kući umoran i iscrpljen, a onda mi je supruga rekla da promijenim odjeću i da se malo odmorim dok ona napravi ručak. Tako sam i učinio. Otišao sam u svoju sobu, promijenio odjeću i legao na krevet zatvorivši oči. Nisam otvarao oči dok nisam začuo glas muezina koji je učio ezan za ikindija-namaz. Tada sam izašao iz svoje sobe i zaputio se prema kuhinji u kojoj je moja supruga bila zauzeta oko pripremanja stola za ručak. Sjeo sam za stol i upitao: ”Šta mi je ljubav moga srca danas pripremila za ručak?” Nije odgovarala na moje pitanje!! Ponovio sam pitanje drugi i treći put, ali, na moje veliko iznenađenje i zaprepaštenje, ona nije odgovarala.

To je prvi put, u toku dvadeset godina našeg braka, da moja supruga nije pridavala nikakvu pažnju mojim riječima. Tada je moj sin ušao u kuhinju i ja sam zatražio od njega da mi donese čašu vode, međutim, njegov odgovor je bio sličan odgovoru njegove majke. To je još više povećalo moje čuđenje. Zar je moguće da se taj mladić, koji je primjer ljubaznosti i lijepog ponašanja, na takav način ophodi prema meni, prema svome ocu?! I kada sam htio izaći iz kuhinje, čuo sam suprugu kako govori našem sinu: ”Idi i probudi oca na ručak!” Bio sam preneražen kada sam to čuo. I doista, moj sin je otišao u moju sobu da me probudi. Tada sam iz sveg glasa povikao prema sinu: ”Ja sam ovdje! Ovdje sam!” Međutim, on se nije osvrtao. Ostavio me je uronjenog u moju zaprepaštenost i zbunjenost i otišao je u moju sobu. Nakon nekoliko minuta vratio se, a lice mu je bilo izobličeno od straha. Majka ga je upitala: ”Jesi li probudio oca?” On je malo oklijevao, a zatim je rekao: ”Pokušao sam ga više puta probuditi, ali on se nije odazivao.” Bio sam izbezumljen, ta šta ovaj dječak govori?! Tada je moja supruga utrčala u sobu, a za njom, vidno uspaničena, i naša djeca. Pratio sam suprugu da vidim šta će uraditi. A ona je ušla u moju sobu i pokušavala probuditi nekoga ko je ležao u mome krevetu i ko je potpuno ličio na mene. Čak mu je i odjeća bila kao i moja. Očajna što ga nije mogla probuditi, počela je plakati. I naša djeca su plakala i tugovala i uporno su dozivali čovjeka koji je ležao u mome krevetu, nadajući se da će on odgovoriti. Nisam mogao da vjerujem šta se to dešava oko mene. O, moj Bože, što se to događa?! Ko je čovjek koji leži u mome krevetu i koji je kopija mene? Zašto mene niko ne čuje i ne vidi?

Moj sin je žurno izašao iz naše kuće da bi se za nekoliko trenutaka vratio zajedno sa mojim ocem, majkom i braćom koji su bili u suzama od tuge i žalosti. Moja majka je prišla krevetu i, grleći čovjeka koji je ležao na njemu, gorko plakala. Prišao sam joj pokušavajući je dodirnuti i razgovarati sa njom, te pokušavajući je urazumiti da sam ja još uvijek pored nje, ali sve je bilo uzaludno. Okrenuo sam se prema ocu i mojoj braći ne bi li oni čuli moj glas, ali bez uspjeha. Nakon toga, moja braća su otišla pripremati sve što je potrebno za dženazu, a moj otac je pao sa stolice gušeći se u suzama. Ja sam bio potpuno izbezumljen i užasnut zastrašujućim prizorom i pokušavao sam da se probudim iz teške noćne more. A onda je došao gasal (čovjek koji kupa umrle ljude) i počeo je kupati tijelo koje je do malo prije bilo na mome krevetu. Moji sinovi su mu pomogli da to tijelo zamota u ćefine i stavi u tabut. Mnoštvo mojih prijatelja i komšija se okupilo ispred moje kuće. Pridržavali su moga oca, koji je bio shrvan od bola, da ne padne i izražavali saučešće mojoj djeci i mojoj braći, moleći Allaha da mi se smiluje i da mi oprosti, a da mojim roditeljima, djeci, supruzi, braći i sestrama podari sabura na iskušenju koje ih je zadesilo. Zatim su tabut sa mojim tijelom odnijeli pred džamiju da mi klanjaju dženazu. Ja sam žurno izašao iz kuće i krenuo za dženazom prema džamiji gdje su se već bili okupili rođaci, prijatelji i komšije i formirali safove da mi klanjaju dženazu. Usred te stiske vidio sam sebe kako se lahko i jednostavno probijam između redova, a da nikoga nisam dodirnuo. Imam je izgovorio početni tekbir za dženaza-namaz, a ja sam iz sveg glasa povikao: ”Rodbino, komšije, ljudi, kome klanjate dženazu? Ja sam sa vama, zar ne vidite?” Ali niko ništa nije čuo ni osjetio.

Kad sam izgubio nadu da će me čuti i vidjeti, ostavio sam ih da klanjaju dženazu, a ja sam otišao do tabuta i skinuo poklopac da vidim ko zaista leži u njemu. Nakon što sam mejtu otkrio lice on je otvorio oči, pogledao je u mene i rekao mi: ”Ovdje je moja uloga završena. Ja odlazim i nestajem, a što se tebe tiče, ti odlaziš tamo gdje je vječni ostanak. Pratio sam te više od četrdeset godina, a danas, moj kraj završava u zemlji, a tvoj na Sudnjem danu gdje te čeka obračun.” Nisam ništa osjećao, osim što sam vidio sebe kako ležim u tabutu potpuno bespomoćan. Moji udovi me nisu slušali, kao da nisu dio mene. Nisam više ništa vidio, niti sam imao snage da se pokrenem. Pokušao sam da govorim, ali nisam uspio. Čuo sam samo tekbire koje je izgovarao imam, zatim, ljudske glasove, zatim, zemlju koju su bacali na mene, i, na kraju, korake ljudi koji su odlazili sa groblja. Shvatio sam da je to kraj. Ili možda početak. Početak kraja… Dakle, tako jednostavno i bez najave i uvoda ?! Ali, ja još uvijek imam puno neispunjenih obećanja; Još uvijek imam mnogo neobavljenog posla; Još uvijek imam puno duga i nisam ostavio oporuku porodici kome, kada i koliko da vrate; Gdje me nosite? Želim preporučivati dobro, a odvraćati od zla, ono što nisam cijeli život činio. I polako sam se počeo gušiti.. Onda sam čuo bat koraka koji su mi se približavali. Oh, teško meni! Zar je već počeo obračun?! To je ono o čemu su mi govorili dok sam bio na dunjaluku. Mora da su to meleki Munker i Nekir, koji su krenuli da me ispituju. Počeo sam vrištati u kaburu: ”Gospodaru, vrati me Gospodaru, vrati me! Gospodaru, vrati me! Želim činiti dobra djela koja sam propustio!” Nisam čuo drugog odgovora osim riječi: ”Nikako! Nikako!”

Neprestano sam bio u tom stanju neopisivog košmara, sve dok nisam čuo nježni glas koji mi je šaptao u uho: ”Babuka, babuka, ručak!” Otvorio sam oči i ugledao sam svoju voljenu kćerkicu koja mi se, kao i obično, smješkala, govoreći: ”Babuka, hajde jedi dok se jelo nije ohladilo!” Čvrsto sam je zagrlio i poljubio, a zatim sam je pustio da ode. Sjedio sam na svom krevetu osjećajući potpunu iscrpljenost. Noge i ruke su mi drhtale, a tijelo mi je oblio znoj. Govorio sam samom sebi: ”Eto, dušo, vratila si se. Sad mi reci koja dobra djela ćeš činiti prije nego dođe dan u kojem ćeš moliti i govoriti: ”Vratite me, vratite me!”, a odgovor nećeš dobiti. Požuri sa dobrim djelima, jer: ”Čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten.” (Lukman, 34.)

Abdusamed Nasuf Bušatlić – saff.ba