“Odi kod sihirbaza, on će riješiti sve tvoje probleme!”

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Allah, dželle šanuhu, rekao je: “…i povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili, dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!’ I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati, iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kad bi samo znali!” (El-Bekara, 102)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Klonite se sedam[1] pogubnih grijeha!” Ashabi upitaše: “Allahov Poslaniče, koji su to grijesi?” On odgovori: “Pripisivanje Allahu saučesnika, čarolija (sihr), ubistvo nedužne osobe, osim kada pravda zahtijeva, poslovanje uz kamatu, uzimanje jetimskog imetka, bježanje s bojnog polja[2] i potvora čestitih nevinih vjernica[3].”[4]

Ebu Osman en-Nehdi pripovijeda da je neki sihirbaz izvodio akrobacije pred El-Velidom b. Ukbom. Uzeo bi sablju i njome zasijecao vrat, i to mu ništa ne bi naudilo, pa je Džundub, radijallahu anhu, uzeo sablju i odrezao mu glavu, a zatim je proučio sljedeći ajet: “‘Zar ćete slijediti vradžbinu, a vidite da jest?’” (El-Enbija, 3)[5]

Amr b. Dinar kazuje da je čuo Bedžalu gdje govori: “Omer, radijallahu anhu, naredio je: ‘Ubijte svakog vrača i vračaru!’, pa smo pogubili tri vračare.”[6]

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, prethodni ajeti i hadisi potvrđuju sihr, i to da je on stvarnost kao i ostale stvari. Na to nas upućuje to što je Svemogući Allah rekao da se sihr uči, da šteti ljudima i da se njime rastavlja muž od žene, pa je li poučavanje sihru i rastavljanje muža od žene privid i fantazija, ili je stvarnost? Stvarnost sihra potvrđuje i činjenica da je Allah, dželle šanuhu, Stvoritelj svega, naredio ljudima da se utječu od zla vračara: “…i od zla onih što pušu u uzlove…” (El-Felek, 4), što nam također govori da je sihr stvarnost i da može nauditi ljudima, ali uz Allahovo dopuštenje.

Drugo, mnoge su izjave velikih autoriteta ovoga ummeta kojima potvrđuju stvarnost sihra. Neke od njih jesu sljedeće.

El-Marzi kaže: “Sljedbenici ehlu-sunneta i većina učenjaka ovoga ummeta tvrde da je sihr stvaran kao što su stvarne i ostale stvari, za razliku od ljudi koji negiraju njegovu stvarnost i drže da je to nestvarno i obična fantazija. Oni koji kažu da je stvarnost povode se za činjenicom da je Svevišnji Allah u Kur’anu spomenuo sihr, indirektno rekao da je nevjernik onaj ko se njime bavi i da se njime rastavlja muž od žene, a sve to ne može se desiti kada je riječ o onome što je nestvarno. I Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis u kojem stoji da je sihr zakopan u zemlju pa izvađen, potvrđuje njegovu stvarnost. Sve to pobija mišljenje onih što negiraju stvarnost sihra, i otuda je tvdrnja da sihr nije stvaran veliki apsurd.”[7]

Imam El-Hattabi zapisao je: “Neki učenjaci prirodnih nauka zanijekali su sihr i njegovu stvarnost, a neki filozofi nisu prihvatili hadis gdje je spomenut utjecaj sihra na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obrazlažući to na sljedeći način: ‘Kada bi Allah dopustio da sihr negativno utječe na Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, ne bismo mogli tvrditi da je onda i Objava, koja mu se objavljuje, pošteđena negativnog utjecaja, i zbog toga bi ummet zalutao.’ Međutim, sihr je stvaran, njegov je utjecaj prisutan. Većina Arapa, Perzijanaca, Indijaca, a i neki Rimljani drže da je stvaran, a oni su svojevremeno bili najbolji, najučeniji i najpronicljiviji stanovnici na Zemlji. Sihr je stvarnost, jer Svevišnji je Allah rekao: ‘…učeći ljude vradžbini…’ (El-Bekara, 103), i naredio je da se od njega utječe: ‘…i od zla onih što pušu u uzlove…’ (El-Felek, 4). Također, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preneseni su brojni hadisi koji govore o sihru, i njih može nijekati samo onaj ko negira suštinu i općepoznate stvari. Štaviše, pravnici su u svojim djelima govorili o kazni koja slijedi za sihr. Da je sihr bio nestvaran, ne bi bio poznat u ovoj mjeri. Da zaključimo: negiranje sihra veliko je neznanje, a raspravljanje s onima koji ga negiraju gubljenje je vremena i besposlica.”[8]

Ibn Kajjim zapisao je: “…dakle, Allahove, dželle šanuhu, riječi: ‘…i od zla onih što pušu u uzlove…’ (El-Felek, 4), prethodno je spomenuto Aišino, radijallahu anha, predanje, upućuju da sihr utječe na ljude i da je stvaran. To negiraju neki filozofi iz redova mutezila i neki drugi. Oni kažu: ‘Sihr apsolutno ne utječe na ljude ni u pogledu bolest ni smrti ni sklapanja braka ni njegovog razvoda… Posrijedi je obična obmana kojom sihirbazi obmanjuju ljude, i to nije stvarnost.’ Njihovo mišljenje u suprotnosti je s mutevatir – predanjima koja su prenesena od ashaba i kasnijih generacija, oprečno je stavu pravnika, muhadisa i pobožnih ljudi, čak, mišljenju svih razumnih ljudi. Većina ljudi zna za postojanje sihra, koji utječe na bolest, paralizu, sklapanje prijateljstva i njegovo prekidanje, ljubav i mržnju, krvarenje itd. A neki su ljudi tragove sihra osjećali na vlastitom tijelu. Prethodno navedeni ajet iz sure El-Felek dokaz je da spomenuto puhanje u uzlove nanosi štetu onome kome je namijenjeno, čak i ne bio prisutan, jer da šteta nastaje samo prilikom tjelesnog kontakta sa sihrom (kako neistomišljenici tvrde), onda Allah, dželle šanuhu, ne bi spomenuo puhanje u uzlove niti bi naredio da se od njih utječemo. Dalje, ako sahir može opčarati masu i utjecati na njihova osjećajna čula do te mjere da vide nešto u nestvarnom obliku, kako ih onda ne može opčarati kada je riječ o nekim prolaznim svojstvima, kao što su ponašanje i mentalitet?! Drugim riječima, kakva je razlika između utjecaja na čulo vida i utjecaja na neka druga svojstva vezana za dušu i tijelo?! Kako može utjecati na čulo vida i ljude opčiniti do te mjere da ono što inače miruje oni vide kako se kreće, da razdvaja inače spojena tijela, da mrtvo učini živim, isto tako sahir može utjecati na promjenu nekih unutrašnjih osobina i učiniti da čovjek mrzi onoga koga inače voli, a da voli onoga koga inače mrzi itd. Svevišnji Allah, govoreći o faraonovim vračarima, rekao je: ‘I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše’ (El-Earaf, 116). Dakle, Allah, dželle šanuhu, objasnio je da su oči prisutnih ljudi začarane, bilo da su čarobnjaci pomoću svoga sihra utjecali na promjenu u konopcima i štapovima koje su pobacali, ili su utjecali na čulo vida posmatrača, pa im se pričinilo da se konopci i štapovi kreću. A sahir radi i jedno i drugo. (Ako kažemo da se radi o prvom, onda su čarobnjacima pomogli šejtani koji su pokretali konopce i štapove praveći od njih pokrete zmije, što uveliko liči na slučaj kada neko skriven vuče predmet, a čovjek ga ne vidi, pa pomisli da se isti predmet sam kreće.) Neistomišljenici, nijekajući stvarnost i utjecaj sihra, kažu da su čarobnjaci konopce i štapove premazali živom i sl. , djelujući na njih i izazivajući njihove pokrete. I ovo je pogrešno iz više aspekata: da se desilo, takvo nešto kako oni tvrde, posrijedi ne bi bila obmana, već stvarnost, i time ne bi začarali oči ljudima, niti bi se to moglo nazvati sihrom, već bi to bila jedna od vještina kojima vladaju svi ljudi, a kako i mogu tako reći kada Kur’an kaže: ‘…i odjednom mu se pričini da se konopci njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću…’ (Ta-Ha, 66), tj. da je posrijedi bio pokret izazvan kakvim lukavstvom: pomoću žive i sl., kako tvrde neistomišljenici, to ne bi imalo nikakve veze sa sihrom, i to je jasno; da je bila riječ o lukavstvu, Svevišnji Allah naredio bi da se iz konopaca izvadi živa i sl. i da se ljudima objasni o čemu je riječ, te Musa, alejhis-selam, ne bi imao potrebe da baca svoj štap kako bi progutao ono što su oni priredili; da se radilo o pokretanju živom, faraon ne bi imao potrebe sakupljati čarobnjake niti bi ih uzdizao i posebno hvalio niti bi im obećao nagradu i svoju blizinu, već bi potražio profesionalce u toj oblasti; da se radilo o lukavstvu, ne bi faraon rekao da je Musa, alejhis-selam, njihov učitelj koji ih je naučio čarobnjaštvu, tim prije što svi ljudi uče i poučavaju raznim zanimanjima. Jednom riječju, i više je nego očito da je njihovo mišljenje pogrešno, i ne treba se njime mnogo zamarati, već da se vratimo na glavnu temu…”[9]

Treće, sihr je veliko zlo i opasnost, zato ga je Svevišnji Allah strogo zabranio, učinivši ga najvećim grijehom poslije širka. Ovo je zato jer šejtani ne služe sihribazu ako on ne počini nevjerstvo u Svevišnjeg Allaha. A zna se i koja djela nevjerstva oni rade. Naime, neki od njih listove časnog Kur’ana stavljaju ispod tepiha, da bi ih gazili, neki se čiste njegovim listovima nakon fiziološke potrebe itd., Allah nas sačuvao! Zbog toga je izučavanje sihra zabranjeno ma s kakvim motivom i pravdanjem bilo, a ideja onih koji misle da su učeni: ‘Izučavajte sihr, ali nemojte njemu poučavati; izučavajte da biste uništavali sihr’ sigurno je pogrešna i svojim promicateljima donosi ukor na ovom, a kajanje na onom svijetu.

Četvrto, kazna za čovjeka ili ženu za koje se dokaže da se bave sihrom koji izvodi iz islama jest pogubljenje. Tako je naredio Omer, radijallahu anhu, a u praksi to su sproveli Džundub, radijallahu anhu, i ostali muslimani. Također postoji autentično predanje u kojem stoji da je majka pravovjernih Hafsa, radijallahu anha, Omerova kćerka, ubila jednu služavku nakon što je ova priznala da je napravila sihr. Ovo se otprilike smatra konsenzusom ashaba, i ne može ga obesnažiti mišljenje nekih učenjaka koji drže da se sahir ne ubija, povodeći se za činjenicom da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije ubio židova Lebida b. el-E‘azama, koji mu je napravio sihr. A učenjaci su na tu mogućnost odgovorili sljedećim riječima: Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nikada se nije svetio zbog sebe, naprimjer, nije ubio židovku koja je otrovala ovčije meso i servirala ga Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem; Lebida nije ubio iz bojazni da ne izazove smutnju između ensarija i ostalih muslimana. To je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jasno i izjavio: “Mene je Allah izliječio; a plašio sam se toga da to bude uzrokom velikog zla koje će ljude pogoditi.” (A to je jedan od razloga zbog kojeg nije dao pogubiti licemjere koji su živjeli u Medini.)

Peto, pojavila se nova vrsta sihra koji djeluje u ime vjere i pobožnosti. Naime, riječ je o dervišima (rifaije) i tzv. članovima religioznog reda (turukije) koji se probadaju šipkama i sabljama, prolaze kroz vatru i sl. Šejh El-Albani, govoreći o njihovim zabludama, zapisao je: “Sahiru kog je ubio Džundub, slični su derviši koji se prave evlijama, a koji se probadaju sabljom i šipkom. Neki su od tih poduhvata sihr i obmana koja u stvarnosti ne postoji, a neki su pokusi i vježbe koje može izvesti svaki hrabar čovjek, bio vjernik ili nevjernik, ako ovlada vještinom, te je u stanju proći kroz vatru i duboku vodu. Imao sam priliku da jednog od takvih vidim u Halepu. Za sebe je tvrdio da je evlija, da se može probosti šipkom i da može držati žeravicu. Nasavjetovao sam ga i objasnio mu stvarnost, ali sam mu i zaprijetio da ću ga spaliti ako ne odustane od tih besmislenih tvrdnji. Nije odustao. Tada sam donio vatru i, prijeteći mu, približio je njegovom turbanu. Uporno je branio svoje mišljenje. Na njegov sam očigled zapalio turban koji je nosio. Vidio sam da je svojeglav i neposlušan, pa sam vatru ugasio bojeći se da se on ne zapali. Mislim da bi Džundub, radijallahu anhu, ovakve ubijao kao što je ubio i onog sahira. Ali to nije sve: ‘A patnja na onom svijetu bit će, uistinu, bolnija i vječna.’ (Ta-Ha, 127).”[10]

Šesto, Ibn Kajjim el-Dževzijja naveo je sljedeća dva načina za liječenje sihra: “Prvo je nalaženje i uništenje sihra, jer Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, molio je Svevišnjeg Allaha u vezi s tim, pa ga je Allah, dželle šanuhu, izvijestio da mu je sihr napravljen na češlju i dlakama spalim prilikom češljanja, koji su stavljeni u posudu i bačeni u bunar. Kada ga je izvadio i uništio, nestalo je neprijatnosti, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izgledao je kao da se oslobodio okova. Ovo je najbolji i najučinkovitiji način, a u medicini liči na odstranjivanje stranog tijela i čišćenje rane. I drugi je način čišćenje mjesta do kojeg dođe neprijatnost od sihra, tim prije što sihr utječe na čovjekovu prirodu i raspoloženje. Kada se primijeti njegov utjecaj na nekom od dijelova tijela, a moguće je intervenirati, njegovo je odstranjenje veoma korisno.”[11]

A na drugom je mjestu zapisao: “Najbolji lijek protiv sihra koji uzrokuju šejtani, pogana i nečista stvorenja jest ibadet: zikrullah, čitanje časnog Kur’ana i učenje dove. Naime, ibadet slabi i bori se protiv njegovog utjecaja, i sve što je čovjek jači i bolji vjernik, liječenje (nušra)[12] bit će efikasnije. Slučaj opčaranog čovjeka sličan je dvjema naoružanim i opremljenim vojskama koje se sukobe i koje jedna drugu pobijede, pa pobjedniku pripadne vlast i moć. Naime, srce koje je ispunjeno iskrenim i intenzivnim zikrullahom, koje iskreno Allaha, dželle šanuhu, moli i Njemu se utječe ima dobre predispozicije da bude sačuvano od sihra, ali i da se od njega izliječi ako ga zadesi. I sihribazi znaju da njihova rabota najviše utječe na slaba i razdražljiva srca, te na ljude koji slijede svoje prohtjeve i bave se prizemnim strastima. Otuda sihr većinom pogađa žene, djecu, neznalice, beduine, ljude čiji je oslonac na Allaha, dželle šanuhu, slab, one koji nisu dovoljno privrženi vjeri, one čije ispovijedanje tevhida nije zadovoljavajuće, one koji ne čitaju Kur’an, one koji ne mole Svevišnjeg Allaha, one koji ne uče Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, dove za zaštitu… Kažu da opčinjeni uveliko pomaže šejtanima protiv sebe: ako je nečemu mnogo odan, šejtan ga napada s te strane. Pogani šejtani napadaju sihrom i drugim stvarima one ljude koji ih prihvate i daju im mogućnost za djelovanje težeći onome što i šejtanima odgovara. Srca takvih ljudi obično su lišena Allahove, dželle šanuhu, pomoći i snage, jer ti ljudi nisu poduzeli potrebne mjere da se odupru sihru i šejtanima. Vidiš ih kako tumaraju i, bez opskrbe za onaj svijet, lutaju, a hrle onome što njihovim strastima odgovara, a Svevišnji Allah najbolje zna.”[13]

Nastaviti će se inšallah

Knjiga: Enciklopedija zabrana u islamu 1.

Autor: Selim el-Hilali

Prevodilac: Abdurrahman Kuduzović

Narudžba na broj: 061/700-370, Edin.

[1] Ko čita Kur’an i sunnet vidjet će da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, hadisom nije želio pobrojati velike grijehe; njih je znatno više.

[2] Odnosi se na bježanje s bojnog polja na kojem se sukobe dvije vojske: vjernička i nevjernička. Dopušteno je da se čovjek povuče s namjerom da se ponovo bori ili da pristupi drugoj vjerničkoj četi.

[3] Misli se na slobodne, čestite vjernice. Isti propis važi za udate i za neudate muslimanke, čak i za ljude.

[4] Izvori hadisa prethodno su navedeni.

[5] Ed-Darekutni, 3/114, od njega El-Bejheki, 8/136.

[6] Ebu Davud (3043), Ahmed, 1/190-191, i El-Bejheki, 8/136.

[7] Njegove su riječi prenijeli En-Nevevi, u El-Minhadžu, 4/174, i Ibn Hadžer, u djelu Fethul-Bari, 10/222-223, i odobrili ih.

[8] Njegove je riječi prenio imam El-Begavi u djelu Šerhus-sunna, 12/187-188, i odobrio ih.

[9] Šemsuddin b. Kajjim el-Dževzijja, Bedaiul-fevaid, 2/227-228.

[10] Muhammed b. Nuh el-Albani, Silsiletul-ehadisid-daifa, 3/642-643.

[11] Šemsuddin b. Kajjim el-Dževzijja, Zadul-mead, 4/124-125

[12] Nušra je vrsta rukje, odnosno lijeka kojim se liječi od šejtanskog dodira ili se otklanja sihr s nekoga. Nušra se dijeli na dvije vrste: prvo, otklanjanje sihra sihrom sličnim njemu, i ovo je šejtansko djelo kojim se i onaj što liječi i onaj koga se liječi umiljuju šejtanu čineći djela kojima je on zadovoljan, a u cilju da on povuče svoj utjecaj sa bolesnika; i druga, nušra u kojoj nema širka.

[13] Šemsuddin b. Kajjim el-Dževzijja, Zadul–mead, 4/126/127.