PROČITAJTE I PODIJELITE PRELAZAK NA ISLAM JEDNE MEDICINSKE SESTRE… NEĆE VAS OSTAVITI RAVNODUŠNIM

Zovem se Kasi i imam 23 godine. Diplomirala sam kao medicinska sestra ove godine i dobila sam posao kao njegovateljica. Moj pacijent je bio jedan stariji gospodin, Englez, koji je imao oko 80-tak godina i koji je bio obolio od Alchajmerove bolesti.

Moj prvi susret s ovim pacijentom je prošao uobičajeno i dobila sam njegov zdravstveni karton da ga proučim. U njegovom kartonu sam vidjela da je neko upisao da je ovaj gospodin prešao na islam, i samim time je bio musliman.Iz ovog sam shvatila da ću prema njemu morati imati poseban pristup što se tiče njegove njege, i da moram da prilagodim tretman njege upravo onako kako bi odgovaralo njegovim ubjeđenjima.

Kupila sam halal meso koje sam mu kuhala, i vodila sam računa da ni u čemu od hrane nema primjesa svinjetine ili alkohola. Istraživala sam vjeru islam kako bi se što bolje brinula o mom pacijentu i saznala sam da su svinjetina i alkohol zabranjeni u islamu.Bolest mog pacijenta je bila uzela maha, i mnoge moje kolege nisu shvatale zašto se ja toliko trudim oko njega. Moje shvatanje i ubjeđenje je bilo da svaka osoba koja je predana svojoj vjeri zaslužuje da bude poštovana iako nije sama više u situaciji da razumije. Nakon nekoliko sedmica primjetila sam da moj pacijent pravi neke identične pokrete. Prvo sam pomislila da je imitirao nečije pokrete, nekog koga je vidio da to radi, ali sam ga posmatrala duže vrijeme i vidjela da se ta radnja ponavlja, ujutro, poslije podne i navečer.Ovi pokreti su uključivali podizanje ruku, pregibanje, a potom bi stavljao svoju glavu na pod. To nisam shvatala. On je također ponavljao rečenice na nekom meni nerazumljivom jeziku, i pomalo je mumlao jer je njegov govor oslabio zbog njegove bolesti. Još nešto zanimljivo što sam primjetila je bilo da mi nikada nije dopuštao da ga hranim lijevom rukom, iako sam ja lijevoruka! Nekako sam znala da je to povezano s njegovom vjerom ali nisam shvatala kako.Jedan od mojih kolega mi je rekao da postoji program na internetu pod imenom ‘paltalk’ gdje ljudi diskutuju i vode debate o religiji. Ja nisam poznavala nikog drugog ko je bio musliman osim moga pacijenta. Pomislilia bih kako bi bilo dobro da porazgovaram s nekim i postavim neka pitanja koja su me interesovala o islamu. Posjetila sam jednu sekciju pod naslovom ‘islam’ i ušla sam u jednu chat sobu koja se zvala ‘Istinska poruka’. Tu sam postavila razna pitanja, između ostalog sam pitala i zašto se stalno rade vježbe, odnosno pokreti tijela. Rekli su mi da je to molitva.Nisam odmah povjerovala u to dok neko nije postirao link za islamsku molitvu sa youtube-a gdje sam se uvjerila da je to uistinu tako. Bila sam šokirana!! Čovjek koji je bio potpuno senilan, i nije se sjećao svoje vlastite djece, šta je bio po zanimanju i koji je jedva mogao da jede i pije, je bio sposoban da obavlja molitvu, i ne samo to, znao je i sjećao se je ajeta koji su bili na drugom jeziku!Ovo je za mene bila nevjerovatna spoznaja i znala sam da je ovaj čovjek predan vjernik i to me je nagnalo da još više izučavam islam kako bi se što bolje brinula o njemu. Često sam posjećivala ‘paltalk’ i trudila sam se da čitam prijevod Kur’ana i da slušam učenje Kur’ana. Sura ‘Pčele’ je imala jak efekat na mene, svaki put kada bih je slušala, ježila sam se, i slušala sam je čak po nekoliko puta na dan.Spasila sam snimak učenja Kur’ana na moj iPod i onda sam puštala to mom pacijentu kako bi slušao učenje, a on bi se smiješio i plakao, a ja bih pratila prijevod Kur’anskih sura, i shvatala bih momentalno zašto je to imalo takav efekat na njega. Primjenjivala sam znanje stečeno na ‘paltalku’ kako bih se brinula o pacijentu ali sam postepeno shvatila da dolazim na ‘paltak’ kako bih pronašla odgovore i na moja vlastita pitanja.Nikada nisam odvojila vrijeme kako bih sjela i razmišljala o svom vlastitom životu. Svoga oca nisam poznavala. Majka mi je preselila kada sam imala samo 3 godine. Mene i moga brata su odgojili naši nana i dedo koji su preselili na onaj svijet prije 4 godine. I sada smo ostali nas dvoje sami, moj brat i ja. Bez obzira na te sve gubitke, uvijek sam bila sretna i zadovoljna. Tek kada sam provela određeno vrijeme s mojim pacijentom, spoznala sam osjećaj koji mi je kazivao da nešto nedostaje u mom životu.Meni je nedostajao osjećaj koji je on imao, bez obzira što je jako patio i bio teško bolestan. Taj osjećaj je bio osjećaj smirenosti i unutarnjeg mira. Tražila sam taj osjećaj pripadanja i da sam dio nečega, nečega čega je i on bio dio, iako niko nije bio pored njega niti s njim. Dobila sam spisak sa adresama džamija u mojoj blizini od jedne gospođe s ‘paltalka’. Odlučila sam da posjetim jednu od tih džamija. Posmatrala sam obavljanje namaza i nisam mogla zaustaviti suze. Privlačila me je džamija na svakodnevnoj bazi, a imam i njegova supruga su mi davali knjige i kasete i bilo im je drago da odgovaraju na moja pitanja.Svako pitanje koje sam postavila u džamiji i na ‘paltalku’ mi je bilo pojašnjeno s takvom jasnoćom i dubinom da mi nije preostajalo ništa drugo no da prihvatim sve te odgovore. Nikada nisam pripadala niti jednoj vjeri, ali sam uvijek vjerovala da postoji Bog, ja samo nisam znala kako da ga obožavam.Jedne večeri sam se uključila na ‘paltalk’ i jedan od govornika je govorio na mikrofon, a zatim mi se obratio. Pitao me da li imam nekih pitanja, a ja sam odgovorila da nemam. On me pitao da li sam zadovoljna odgovorima koje sam prije dobila, na to sam odgovorila da jesam zadovoljna. Pitao me šta me sprječava da prihvatim islam, a ja nisam mogla da mu odgovorim.Otišla sam potom u džamiju sljedeće jutro, da gledam kako se obavlja sabah namaz. Imam mi je postavio isto pitanje, no ni njemu nisam mogla odgovoriti.Nakon toga sam otišla na posao. Dok sam hranila mog pacijenta, pogledala sam ga u oči i tada sam shvatila da je jedina stvar koja me sprječava da prihvatim islam strah… ne strah od nečega lošega, nego strah da ja nisam vrijedna islama kao moj pacijent. Toga poslijepodneva sam ponovo otišla u džamiju i pitala imama da mi pomogne pri izgovaranju šehadeta. On mi je pomogao i objasnio i pokazao mi šta treba da uradim. Osjećaj nakon izgovorenog šehadeta ne mogu da objasnim. Osjećaj je bio neopisivi smiraj, sreća, i najviše od toga mir.Prva osoba kojoj sam rekla da sam muslimanka nije bio moj brat, nego moj pacijent. Otišla sam kod njega, ali čak i prije nego što sam izustila iti jednu riječ, on se nasmješio i počeo da plače. I ja sam briznula u plač pred njim. Toliko toga sam mu dugovala. Došla sam kući i ulogovala se na ‘paltalk’ i ponovila sam pred prisutnim šehadet u chat sobi. Svi su mi pomagali, iako nikoga od njih nikada nisam srela u životu. Oni su mi bili bliskiji od mog rođenog brata.Nakon nekog vremena sam nazvala mog brata i rekla sam mu da sam postala muslimanka. On nije bio sretan, ali me je podržao i rekao mi je da će uvijek biti uz mene. Nisam mogla tražiti više od toga. Nakon prve sedmice od kada sam postala muslimanka, moj pacijent je preselio na ahiret u snu, dok sam ja bila pored njega. Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Umro je dostojanstveno, mirnom smrću je preselio na onaj svijet, a jedina osoba pored njega sam bila ja.On mi je bio poput oca kojega nikada nisam imala, i on je bio moja vrata u islam. Od dana moga šehadeta do danas, i svaki dan dok živim, molim Allaha da mom pacijentu ukaže milost i da primi sva njegova dobra djela, i da mu ih uveća desetorostruko. Volila sam ga u ime Allaha, i svaku noć dovim Allahu da budem barem jedan gram muslimanka kakav je on bio musliman. Islam je vjera otvorenih vrata, za sve one koji žele da uđu. Uistinu je Allah Najmilostiviji, i Najsamilosniji.

orizarenews