NE BACAJTE HRANU DA NE BISTE OSTALI GLADNI
Na trazenje mog vrijednog dzematskog imama odlucih se da napisem ovo sto sam , na zalost, upamtio i dozivio. Sa stanom sam u Sarajevu, Dobrinja, od 1983. godine. U zgradi sam imao komsije koji su brizljivo i racionalno koristili Boziji nimet, dok su pojedini bacali hranu u smece. Zamolio sam da to sakupljaju na jedno njesto i da ja odnesem ljudima koji imaju krave, kokosi, macke i dr. Poslusali su me, ali ne dugo. Opet su nastavili po starom. Od tih je jedna ‘gospodja’ non – stop drzala u kuhinji vodu otvorenu, pa sam je opominjao, ali bez koristi. Odgovor je bio: “Ne moze voda nestati, a nije ni skupa. “
Morao sam to tolerisati da ista ne bi postupila agresivno. Dzamija Nedzarici mi je bila blizu i pripadao sam tom dzematu. Prvi komsija dzamije je bio Risto koji je po kantama sabirao hljeb i ostalu hranu i s tim hranio krave i svinje. Pored toga je imao u rezervi oko 400 kg. hljeba u vrecama, povjesanim na zidu oko stale. Jedne veceri sam posao u dzamiju i zaustavi me Risto, pa mi rece:
“Molim te opipaj ove dvije struce’, jedna polovica, a druga cetvrtina, bogme mehke i friske.
‘Dragi komsija, da Bog da ne umro dok ne ogladnio i od gladi umro ko je ovo bacio! Da je zamotano u najlon ili papir ja bih to pojeo, a ovako ne mogu, moram dati svinjama. “
Dalje kaze: “ Ja svaki dan saberem 20 do 3o kg. hljeba, ali nisam ja sam, ima nas na Dobrinji pet pa sada kontaj koliko mjesna zajednica Dobrinja baca hljeba. “ I jos gore, nasao sam jedan dan baklavu u tetrapak pakovanju samo je neko izvadio sest kusova, pa sira, mesa i svega.
Dalje kaze: “Ja bolan vjerujem, da je Bog milostiv i da prasta grijehe, ali ne mogu vjerovati da i Njemu nece dodijati ovaj asiluk i da nece dati kaznu na ovaj narod ali uz suho i sirovo gori.’
U razgovoru tako smo mozda pretjerano ustanovili da opstina Sarajevo svaki dan baci 3000 kg.hljeba. Pa neka bude 2.000 to je za mjesec 60.000 kg. za godinu 72 vagona sto je dvije dobre kompozicije. Zalosno ali blizu istine, ako ne i vise, pa neka ovo i upolovimo opet 36 vagona. Dalje imao sam komsinicu koja je kuhala hljeb u kvas i pekla ga u rerni. Hljeb joj je bio tako uredan i ukusan da sam se u nje vise puta pocastio sa soljom mlijeka i kriskom hljeba. Bilo je sladje nego kod drugog. 1989. god. sin joj se zaposlio u velepekari, prolazim pored njene kuce i vidim, nazalost, pola njenog onog dobrog hljeba u kanti sa pepelom. Zovem je, nije kod kuce. Obavjestim imama da na hutbi skrene paznju i na bacanje hljeba i to je on ucinio, a to je trebalo svake hutbe ciniti jer smo svi vidjeli Ristine rezerve hljeba na zidu stale.Dolazi April, 1992. god. Iza pola noci zoven mujezina, mog starog prijatelja, da se informisem o stanju mojih komsija u Sarajevu, a rat je vec bio poceo. Slusalicu dize moja komsinica Hanifa, o kojoj je rijec. Odmah sam je poznao i pitao sam za mujezina. Je si li to ti, Hanifa? “
‘Jesam hadzija.’
‘Kako ste?, “ pitam je. ‘Ne pitaj, dragi hadzija, evo nas u podrumu mujezinovom, nemamo ni vode niti smijemo izaci.’ Odmah mi se stvorio onaj njen dobar hljeb u kanti pred ocima. Javlja se mujezin i pita: “Znas li sta se s nama zbiva?”
‘Znam dragi Nezire,’ – odgovaram mu.
‘Ja ti mogu pomoci. Idi u moj stan to je oko 300 metara daleko. Obijte bravu i udjite u podrum. Uzmite sve zalihe hrane i smjestite nekoga u stan moj da stanuje tamo.’ Odgovorio je: “Ne zelim ja obijati stanove, radije bi bio tri dana gladan. “
‘ Idite slobodno molim vas, ja vam dozvoljavam.’ Ali on je prekinuo vezu i ostalo je na tome. Kasnije sam cuo da su dosli kriminalci, obili stan i odnijeli sve zalihe.
Dolazi ona tragedija na cekanju hljeba kod katedrale, kada su cetnicke granate odnijele 27 zrtava i mnogo vise ranjenih. Sjetio sam se komsije Riste i njegove prognoze. Dalje, dolazi granata na cisternu sa vodom i odnosi 6 zrtava. Zalosno, ali pitam se gdje si komsinice Advija? Vidis li da je voda skuplja od zlata i da je moze nestati. Pitam se da li je u ovom momentu bolji covjek Risto ili dervis Mehaga koji je jos prije 30 godina skupljao hljeb mljekarici snasi (vlahinji) da ona nosi svinjama svojim umjesto da ga on racionalno trosi u poparama kao sto je radio i preporucio nas Resulullah a.s. I kada sam pokusavao da uticem na njega i posavjetujem ga, on mi se samo podrugljivo smijao.Ili kada se sjetim hadzi Ibrahimage koji je mlijeko cim se provari bacao u zahod. Da mi je sada da vidim kako cekaju ko ce im iz bijelog svijeta poslati koju koricu hljeba ili kap vode i mlijeka. Ali, malo je onih koji uzimaju pouku na vrijeme.Ja sam u Njemackoj od 1970. god. I bio sam u manjem mjestu gdje nas je bilo veoma mali broj stranaca, pa tamo nije bilo na smetljistima hrane. Danas, na zlaost i ovdje se moze naci u kantama za smece hljeba i po 10 kg. Ja ga vadim, sakupljam i nosim u jednu Reithalle i dajem konjima i hranim golubove. Neznam ko to baca, da li stanovnici Balkanci ili Nijemci !? Jesu li se mozda i oni zarazili “balkanijadom” ili su mozda i oni zaboravili kada su oni ili njihovi ocevi radili i prezivljavali ropstvo u Sibiru na dva kuhana krompira. U ulazu gdje stanujem ima 98 stanova. Ima nas dosta iz bivse Jugoslavije i Turske. Prije dva mjeseca zena mi je rekla da je navracala komsinica – Njemica i pitala: “Ko je bacio ceker hljeba?” I drzala je ceker u ruci. Ja sam nasao hausmajstoricu i objasnio sam joj da ja ne bacam hljeb nego da sakupljam i nosim hranu konjima i golubovima. Ona mi se izvinula.Na zalost i ovdje se ponasaju mnoge nase izbjeglice u izbjeglistvu kao i u nasoj Bosni i Hercegovini. Pitam se dragi citaoci, dokle cemo srljati u propast? Hocemo li ikada prestati sa asilukom, hocemo li ikada uciti nasu djecu , kao sto su nas stare generacije, nase majke ucile da ‘mrve kunu ako se bace, da necemo narasti, da necemo biti zdravi, jaki, sretni, necemo biti lijepi’ itd. I da cuvamo brizljivo vodu cak i prilikom uzimanja abdesta.
Hocemo li ovako vaspitati nasu djecu ili cemo, ne daj Boze, da se smijemo kada djeca jos ne znaju dobro ni govoriti a psuju, hljeb, kolac i slicno. Zalosno, ali istinito, jer to cuju od babe, mame, komsije i sl. Pitam se i to, a neka se pitaju i prezivjeli iz one tragicne kolone cekajuci hljeb kod katedrale; koliko ih je bilo da su to jutro posli iz kuca sa ‘bismillahi’ ili ‘sa pomozi Boze’. Da ne govorim o sabah namazu ili jutarnjoj molitvi. Koliko ih je bilo bez abdesta ili bez gusula?Ove podatke iznosim istinito, ako sam sta slucajno prekardasio molim Allaha za oprost, a molim i citaoce da mi oproste. Dalje, mi smo nasli topli kutak u ovoj lijepoj zemlji mira, pravde i sigurnosti. Nema nacije iz citavog svijeta, a da ovde nije zastupljena. Ja sam ovdje 23 godine i jos nisam osjetio diskriminaciju ili da sam sta obespravljen kao stranac, kako vjernik – musliman. Nazalost pojavljuju se napadi i netrpeljivost prema strancima. Ako je ovo zbog nasih ispada i ne postovanja zakna ove zenlje, onda nema razloga da se ljutim. Ako je zbog bilo kakvih drugih razloga onda prigovori nisu na mjestu. Sto se tice trenutno pitanja rasipanja hrane isti je slucaj kao sto je bio u bivsoj jugoslaviji i u Turskoj. Nazalost gledao sam i u Turskoj nepostivnje bozijeg nimeta. Gledao sam u primorskim mjestma, more im pod prozorima a oni hljeb bacaju u kante za smece, umjesto da ga bace makar ribama u more. Bojim se da i njih ne stigne Allahova kazna.Na kraju molim Uzvisenog Allaha da nas sve vjernike uputi na pravi put i da nam ove nase nevolje prestanu i da nam budu uzrok da se odazivamo i krenemo pravim putem, onim putem koji nam je ostavio nas pejgamber Muhammed a.s. Amin !
Objavljeno u TAKVIM – u od 1994. god., Autor je Hadzi Salih Kabadaja., str. (43-48).
Prilozila, Sultanija Portal Svjetlo Dunjaluka
orizarenews
