Čuvaj se dove mazluma – slučaj iz BiH

Pričala mi je mama da je davno, prije rata, kod njih kod kuće radio jedan majstor. Prije nego što je počeo raditi on se dogovorio sa njenim babom, mojim dedom, da će biti plaćen za svoj posao nekim fiksnim iznosom (djuture). U to vrijeme razbolio se moj dedo, i otišao sa ovog svijeta, a iza njega je ostala žena sa troje male djece. Nakon nekog vremena (nakon što je dedo umro) taj majstor je završio svoj posao, i rekao mojoj nani da mu plati, ali ne onaj iznos koju su se dogovorili – nego po dnevnicama i još pored toga da mu plati korištenje njegovog ličnog alata. Naravno nana na to nije pristala, jer nije bio takav dogovor.

Taj slučaj je završio na sudu gdje je taj čovjek doveo svjedoka koji, po riječima moje mame, nije ni bio tu kada se dogovaralo oko plaćanja. Radi tog svjedoka presuda je pripala u njegovu korist – pa je nana, koja je tada izdržavala troje zakonski maloljetne djece, bez penzije (za koju je trebalo sačekati oko godinu dana), morala platiti tog majstora po dnevnicama, radi čega je možda dobio par stotina/hiljada maraka više nego što je bilo prvobitno dogovoreno. Tada je nana proučila dovu Allahu Svemogućem da mu za lijekove budu potrebne. Nedugo zatim mu je obolila kćerka, radi koje (i dan danas, ja mislim) kupuje lijekove.

Brate i sestro dova mazluma, po hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne odbija. Bolje biti siromah, ili imati samo malo, nego da nekome učinimo zulum, radi kojeg će možda proučiti dovu protiv nas.

Tekst poslao brat A.

Num