Princip ”cilj opravdava sredstva” nije utemeljio Makijaveli, već Stari zavjet

Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Princip ”cilj opravdava sredstva” nije preuzet od zemaljskih političara, poput Makijavelija, već je njegov izvor Stari zavjet, a evo i teksta koji to dokazuje: ”Dina, kći koju je Lea rodila Jakovu, iziđe da posjeti neke žene onoga kraja. Opazi je Hivijac Šekem, sin Hamora, poglavice kraja, pa je pograbi i na silu s njom leže. Njegovo srce prione za Dinu, Jakovljevu kćer, i on se u djevojku zaljubi. Nastojao je pridobiti djevojčino srce. Šekem je govorio i svom ocu Hamoru: ‘Onu mi djevojku uzmi za ženu!’

Jakov sazna da je Šekem obeščastio njegovu kćer Dinu. Ali kako su njegovi sinovi bili uz blago na polju, Jakov nije poduzimao ništa dok oni ne dođu. Uto dođe k Jakovu Šekemov otac Hamor da se s njim sporazumije, upravo kad su se Jakovljevi sinovi vraćali iz polja. Kad su čuli vijest, ljudi su bili ojađeni i vrlo ljuti. Što je Šekem učinio – legavši s Jakovljevom kćeri – u Izraelu je bila sramota. To se nije smjelo trpjeti.

Hamor im reče: ‘Moj se sin Šekem svom dušom zaljubio u vašu kćer. Dajte mu je za ženu! Oprijateljite se s nama: dajite nam svoje kćeri, a naše kćeri uzimajte sebi! Tako možete živjeti među nama; zemlja je pred vama da se naselite, u njoj se slobodno krećete i stječete imovinu!’

Potom Šekem reče njezinu ocu i njezinoj braći: ‘Da nađem milost u vašim očima, dat ću vam što zatražite. Tražite od mene koliko hoćete: sve što god zapitate dat ću, samo mi dajte djevojku za ženu.’

Jakovljevi sinovi odgovore Šekemu i njegovu ocu Hamoru – govorili su s prijevarom jer je obeščastio njihovu sestru Dinu -, te im rekoše: ‘Ne možemo pristati da svoju sestru damo čovjeku koji nije obrezan, jer bi to za nas bila sramota. Jedino ćemo je dati ako postanete kao i mi, ako obrežete sve svoje muškarce. Onda vam možemo davati svoje kćeri i uzimati vaše sebi, s vama se naseliti i biti jedan rod. A ako ne pristajete na obrezanje, uzet ćemo svoju kćer i otići.’

Hamoru i Šekemu, Hamorovu sinu, njihov se zahtjev učini povoljan. Mladić nije časio da zahtjev izvrši, jer je čeznuo za Jakovljevom kćeri; a bio je najuvaženiji od svih u očevu domu. Tako Hamor i njegov sin Šekem dođu u svoje gradsko vijeće i obrate se svojim sugrađanima ovako: ‘Ovaj je svijet prijazan; neka se među nama u zemlji nasele; neka se po njoj slobodno kreću; ima dosta prostora u zemlji za njih; možemo uzimati njihove kćeri sebi za žene, a njima davati svoje. No ljudi će pristati da među nama žive i s nama budu jedan rod samo ako se svi naši muškarci obrežu kao što su oni obrezani. Zar tako ne bi stoka koju su stekli, sve njihovo blago – bilo naše? Pristanimo, pa neka se među nama nasele!’

Svi odrasli muškarci koji imaju pravo izaći na gradska vrata poslušaše Hamora i njegova sina Šekema, pa bude obrezan svaki muškarac – svaki koji ima pravo izaći na gradska vrata.

A trećega dana, dok su oni još bili u bolovima (zbog obrezivanja), dva Jakovljeva sina, Šimun i Levi, Dinina braća, pograbe svaki svoj mač i nesmetano dođu u grad te poubijaju sve muškarce. Sasijeku mačem Hamora i njegova sina Šekema, uzmu Dinu iz Šekemove kuće i odu. Ostali Jakovljevi sinovi dođu na ubijene i opustoše grad što je njihova sestra bila obeščašćena. Što je bilo krupne i sitne stoke i magaradi, u gradu i u polju, otjeraju; opljačkaju sva njihova dobra, a svu im djecu i žene – sve što je bilo po kućama – odvedu u roblje.” (Postanak, 34. poglavlje)

Gdje je častan postupak u ovim predajama punim nemorala i krvoprolića?

Zatim: Kako je moguće da se oskrnavljena čast poslanikove kćerke predstavi na ovakav prezren način? Ako ju je grešni mladić silovao, zašto on nije sâm kažnjen?

Ako su se Jakub (Jakov), alejhi selam, i njegovi sinovi složili da se ispravi greška sklapanjem braka, zašto su onda upali u grad, uništili ga, oduzeli živote nevinih ljudi i porobili djecu i žene?

Je li ovo biografija Božijih poslanika i njihovih potomaka, ili je ovo biografija drumskih razbojnika?

Međutim, autor Starog zavjeta umislio je sebi da su Jevreji izabrani narod, tako da su božanstvenost, poslanstvo i odnos Jevreja prema drugim narodima predstavljeni upravo ovako kako je navedeno u ovom kratkom pasusu iz Starog zavjeta, odnosno iz Knjige Postanka.

Svi filozofi i učenjaci koji vjeruju u Boga u potpunosti odbacuju opis Boga i poslanstva iz Starog zavjeta. Čak su i predislamski Arapi kao idolopoklonici imali uzvišeniji i ljepši pogled na Stvoritelja svemira. A ono što ih je navelo da Allahu širk čine i da mu se umiljavaju preko božanstava koja su sami izmišljali, jeste njihova neznalačka predodžba da je Allah Uzvišeni Gospodar i da su oni premali da bi imali direktan kontakt sa Njim.

A što se tiče opisivanja Boga ili govora o Njemu na način kako je to opisano u Starom zavjetu, to je blasfemija i zabluda od koje je Uzvišeni Stvoritelj čist.

Nažalost, i kršćani su prihvatili ove knjige i učinili ih dijelom Svete Biblije.

Zašto? Zato što su u službi dviju dogmi na kojima se zasniva popularno kršćanstvo.

Prva dogma odnosi se na pitanje inkarnacije Boga i mogućnosti da se Gospodar svjetova pretvori u osobu koja jede, bori se i hrve s ljudima (kao što je prikazan u Starom zavjetu), zaboravlja i kaje se itd.

Drugo, vjerovanje da su sva ljudska bića grješnici i da im je potreban neko ko će se ”samožrtvovati” ili počiniti ”samoubistvo” umjesto njih kako bi im grijesi bili oprošteni.

Islam je odbacio obje ove dogme, a Časni Kur’an detaljno govori o Božijoj transcendentnosti, svemoći, mudrosti i sveznanju. Također, Kur’an detaljno govori o ljudima i njihovoj ličnoj odgovornosti za dobro ili zlo koje čine.

Kur’an spominje da Allah ima Svoje odabrane robove koje šejtani ne mogu odvesti na stranputicu, te da su oni besprijekorno čistih srca i savršenog morala tako da su uzori u vjeri, čestitosti, pravednosti, moralu i pobožnosti, koje mase trebaju slijediti, shodno ajetu u kojem je Allah rekao Iblisu: ”’Ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim!’ A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!” (El-Isra’, 65.)

Ako Nuh (Noa), Lut (Lot), Ibrahim (Abraham) i Jakub (Jakov) nisu bili među ovim časnim plemićima, pa ko su onda pravedni i čestiti Allahovi robovi?

Ako su Božiji poslanici bili pijanice, preljubnici i prevaranti (kako ih opisuje Stari zavjet), zašto onda kriviti druge, obične grješnike, pokvarenjake i zlikovce?

Stoga, kršćani nemaju nikakvog opravdanja da vjeruju u ove izmišljotine, kao što nemaju izgovora i opravdanja za tvrdnju da se Bog rodio ili da ima sina.

Ponekad, u tišini noći, pogledam blistave zvijezde i njihove ogromne dimenzije, a onda se zapitam: ”Zar Stvoritelj ovog veličanstvenog kosmosa nije veći od toga da ga može sadržati i obuhvatiti stomak žene?”

Ponekad vidim kako valovi huče i udaraju o obalu, a zatim se vraćaju bez umora ili napora. Četiri petine zemlje je voda, i onda mi kroz glavu prođe misao: ”Da li je Gospodar ovog ogromnog mora bio fetus, zatim novorođenče, a zatim mrtvo ljudsko biće?”

A onda odmahnem glavom u znak negodovanja i negiranja takvog poimanja i vjerovanja, dok učim ove ajete: ”Upitaj: ‘Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?’ ‘Allahova!’ – odgovorit će, a ti reci: ‘Pa zašto onda ne dođete sebi?’ Upitaj: ‘Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?’ ‘Allah!’ – odgovorit će, a ti reci: ‘Pa zašto se onda ne bojite?’ Upitaj: ‘U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?’ ‘Od Allaha!’ – odgovorit će, a ti reci: ‘Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?’” (El-Mu’minun, 84.-89.); ”Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.” (El-Mu’minun, 91.)

A zatim kažem: ”Zadovoljan sam Allahom kao Gospodarom, islamom kao vjerom i Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, kao poslanikom.”
Izvor:saff.ba