PISMO RASPLAKALO CIJELU BIH! POLITIČARI, NE PRIZIVAJTE RAT! DJECA SU MI NA RUKAMA UMIRALA!
Pismo prenosimo u cijelosti:
“Poštovani lideri ove zemlje čije granice ne vidim i ne čujem, u ovom kratkom pismu vas želim podsjetiti kako je to bilo s početka devedesetih, znate, onih godina koje ovih dana bez imalo straha i sramote prizivate…
Nisam završila Medicinsku školu, a o fakultetu sam samo razmišljala… satima, danima i godinama. Završila sam tri godine Srednje obućarske škole i u struci sam radila. Da, radilo se punom parom… Mnogo se radilo, ali sam isto tako, zajedno sa svojom porodicom na more išla po dva puta godišnje.
Došle su i te proklete 90-te godine. Preko noći sve sam izgubila. Sve smo izgubili. Muž je morao uzeti pušku u ruku i državu braniti. Ja sam svojevoljno krenula za njim. Prijavila sam se kao medicinska sestra, da pružam prvu pomoć. Nisam mnogo znala, a i ono malo što sam naučila, kako bih voljela da mogu zaboraviti…
Dragi naši političari, da ste vi svojim očima vidjeli, na svojoj koži osjetili, šta znači u ratu biti – svoj jezik bi do sada pregrizli. Ja svaki dan Boga molim da slike rata mogu zaboraviti. Da zaboravim, iz sjećanja izbrišem, svu onu mladost što krv je prolila, na onaj svijet preselila… Trudila sam se, Bog mi je svjedok, da živote spasim, da djecu majkama vratim. Nisam dragi Bog, nisam uspjela… Što danas proživljavam, gore je nego dani prokletog rata. Sjećam se, boli, dušu steže… Znam kako je u ratu biti, trčati dok granate smrću prijete, dok zaustavljam krv da teče dok mi suze kvase lice. Da, muža sam izgubila na rukama svojim. Vratila sam se djeci svojoj… Živim, ali ne uživam. Živim jer moram.
Dragi naši političari, neću vas ‘pljuvati’, ali ipak osjećam potrebu da vam se obratim, pa evo, i preko ovih riječi koje neće pročitati, koje vas neće dotaći.
Molim vas, zaustavite svaku dalju priču o ratu, o mržnji, o podjelama… Molim vas, širite ljubav, mir i toleranciju. Mi, kao narod, mi se volimo. Mi živimo jedni s drugima. Nama ništa drugo i ne preostaje. Ja volim svog prvog komšiju Mirka i njegovu suprugu Željku… Volim i komšinicu Aleksandru koja radi u piljarnici, dolje niz ulicu. Koliko mi je samo puta dala hljeb ‘na teku’ toliko sam i ja njoj puta, njenoj djeci, cipele lijepila… Mi mnogo od života ne tražimo, ali tu našu skromnost vi svakodnevno iskorištavate. Ne bunimo se. Trpimo, i šutimo… Vi nas gazite. Nije to lijepo, nije to ljudski.
Političari, mi se volimo, molim vas, volite se i vi. Ne prizivajte rat, jer stradat ćemo mi. Obični narod koji vas je izabrao, koji vam je povjerenje dao. Širite ljubav, za Boga miloga… Ljubavi nam fali.”
globalno.org/freshpress.info
prvi put objavljeno 2017.
