Na namazu s Gospodarom razgovarajmo

Stojim na namazu, a pred očima mi Gaza i moja nemoć da zaustavim ono što me danima izjeda iznutra. I neki me čudan osjećaj obuze. Koliko namaza klanjamo, a kao da i ne klanjamo. Koliko namaza obavimo, a da se, klanjajući, najmanje Gospodara našeg sjetimo. Koliko puta klanjajući „pretresamo“ naše dunjalučke brige, nesvjesni da stojimo pred Onim koji ih u jednom trenu sve može otkloniti. A zamislimo samo kako bi izgledao naš razgovor sa nekom osobom, a da mi cijelo vrijeme tokom razgovora budemo nekonektovani. Nekom nešto pričamo, a razmišljamo o drugom poslu ili problemu. Šta bi nam naš sagovornik rekao? I da li bi uopšte na takav način iko s nama razgovarao?

A Gospodar naš opet milostiv prema nama. Daruje nam mnogobrojne blagodati, a mi se opet pitamo zašto nam ne ide sve baš onako kako želimo. A kako i da nam ide kada smo najveći ibadet pretvorili u puku formu. Ajete Njegove Knjige učimo, ali oni su samo na našem jeziku i do naših srca ne sežu. Saginjemo se na ruku i na sedždu Njemu padamo, ali ni skrušenost ni blizinu Njemu ne osjećamo. Namaz obavezom i teretom smatramo, a ne rahatlukom i razgovorom sa najboljim i najljepšim Sagovornikom. Kako bismo se samo namazu radovali i koliko bismo mu žurili, kada bi istinski njegovu ljepotu i vrijednost shvatili.

Često čujem ljude kako se ljute na druge, kako drugim prigovaraju. A koliko je svako od nas moćan da barem svoj odnos prema namazu promijeni. Ako ne možemo promijeniti sebe, kako da mijenjamo ljude i svijet oko sebe.

Svako od nas može da sam sebi postaviti nekoliko pitanja, pitanja koja će mu otkriti njegovo stvarno stanje i odnos spram Uzvišenog Allaha:

Da li klanjam namaz u prvi vakat, ili ga ostavljam za kasnije?
Da li namaz obavljam sa željom i žarom, ili ga obavljam tek onako, usput, mrzovoljno?
Da li na namazu imam osjećaj da sa Gospodarom razgovaram, da sam Mu blizu, ili je namaz moj bijeg u razmišljanje o dunjalučkim problemima?
Ako je odgovor pozitivan na drugi dio ovih pitanja, onda je to znak da trebamo raditi na sebi i na promjeni svog odnosa prema namazu. Neki od načina da postignemo pozitivne promjene jesu sljedeći:

Uz podsjetnik za namaz na mobitelu napisati sebi motivirajuću poruku, poruku koja će nas podsjetiti na bitnost i ljepotu namaza. To može biti ajet iz Kur’ana, hadis ili bilo koja druga motovirajuća poruka koju smo čak sami sastavili.
Osigurati lijep, jednobojan, skroman kutak za namaz. Kutak koji će nas podsjećati da na ovom svijetu istinski imamo samo Gospodara. Ostalo je sve prolazno.
Važno je, također, da se potrudimo da naučimo što više prijevoda sura i dova koje učimo na namazu. Tu je, također, i odlična motivacija za učenje arapskog jezika.
Ne žuriti da što prije obavimo namaz.
Prije namaza barem 5 minuta sjesti na sedžadu i posložiti misli. Pokušati činjenjem istigfara, razmišljanjem o Allahu Uzvišenom fokusirati svoje misli na namaz.
Lijepo bi bilo kada bismo uveli običaj da prije svakog namaza proučimo po barem jednu stranicu iz Kur‘ana i pročitamo njen prijevod.
Kada učimo ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže: „A Allah je, sigurno, sa Musaom razgovarao.“– razgovor sa Allahom nam se čini nedostižnim. A svaki dan tako nemarno „obavimo“ razgovor sa Allahom, propuštajući jednu od najvećih dunjalučkih blagodati. Poklon sa Miradža, milost Milostivog. Namaz.

Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi wa sellem, je rekao: “Čovjek od svoga namaza ima onoliko koristi koliko o istom bude mislio.”

Razmišljam, da su naši namazi predaniji, možda bi dove koje uputimo Uzvišenom bile od veće koristi Ummetu nego bilo šta drugo. I iznova me misli vraćaju potrebi da promijenimo sebe. Svoj odnos prema Allahu. Da na namazu s Njim predano razgovaramo. Da žurimo na namaz. Da se radujemo „sastanku“ sa Milostivim.

Gospodaru, Ti nam popravi naš odnos prema namazu, i oprosti nam. Ti si, uvijek, pokajanje primao. Amin.
Izvor:n-um.com