Pretekla ga Allahova milost

Grupa mladića iz iste ulice jednog zaljevskog grada udružila se u zlu, neredu i zabludi. Niko nije mogao proći tom ulicom, a da ga nisu omalovažavali, bilo ko da je. Ako bi se našao među njima, udarali bi ga i razbijali mu glavu. Ne pitajte za kuće i automobile ljudi koji su stanovali u toj ulici. Roditelji bi zabranjivali djevojkama izlaziti iz kuće dok se zulumćari ne bi razišli. Također bi pratili vrijeme ezana iz mahalske džamije, ne da bi klanjali namaz već da bi gađali džematlije dok su na rukuu i sedždi. Čak su po njima i mokrili a niko se nije smio požaliti na njih.

Jedne ramazanske večeri kao i obično, otišli su u džamiju uznemiravati klanjače. Te večeri je u grupi bio mladić izrazito smeđ, jadnik koji je porodicu ohološću, grubošću i neposlušnošću uznemiravao. Te večeri, on učini čudnu stvar: predloži prijateljima da uđu u džamiju i klanjaju jaciju. Složiše se, uzeše abdest i klanjaše namaz. Nakon farza su željeli izaći i njega povesti sa sobom, ali on odbi govoreći: “Već dugo vremena nisam klanjao, ostavite me, osjećam rahatluk, zelim jos klanjati.“

I zaista, ostavili su ga i izašli Ostao je klanjati do kasno u noć, sve dok nije došao radnik zaključati džamiju. On mu se obratio, ali bez uspjeha, nije mu uzvaratio ni jednu riječ. Radnik ga ostavi i sjede vani. Mladićev otac je prolazio pored dzamije, pa priđe radniku i priupita nije li mu slučajno vidio sina, jer nije očekivao da će ga naći u džamiji. Iznenadi se kada mu radnik reče da se mladić takvog opisa nalazi u džamiji i ne želi izaći.

Otac je požurio unutra. Nije vjerovao svojim očima, obuzela ga je zbunjenost, ali i velika radost. Otišli su kući i on je počeo moliti za oprost roditelje koji nisu gubili nadu u Allahovu milost. Nisu zaboravljali danonoćne dove pošto su uložili sav trud da bi sina odvratili od ružnih postupaka. “Ti ne možeš uputiti onoga koga ti voliš, već Allah upućuje onoga koga On hoće.”

Počeo im se izvinjavati i obećavati da će biti bolji. Jako su se obradovali, kao da je iznova rođen. Zatim je poljubio roditelje, zamolio ih da ga probude na sabah i otišao u postelju. Prošlo je nekoliko sati, sabahski ezan ispunio horiozont. Majka je otišla probuditi ga, ali… mladic nije disao… preselio je… Nema božanstva osim Allaha i Muhammed je Allahov poslanik.

Odnijeli su ga u džamiju ogasuliti ga, sa vodom se skidala i smeđa boja njegovog tijela,kao da je bio ofarban. Gasuldžije su opazivši to, učili tekbire. Čovjek smeđe kože je postao bijel. Da li su to saprani grijesi ili su ga meleki učinili gasal? Možda je to rezultat roditeljske dove. Oni nijednog trenutka nisu gubili nadu u Allahovu milost koja obuhvaća i muslimane i nevjernike, i pokorne i nepokorne?

Mislim da od svega ovoga ima ponešto. Hvala Allahu, jer naš Gospodar je Milostiv. On je na Svom Aršu napisao: “Moja milost je pretekla Moju srdžbu.“

Odlomak iz knjge “Otvorili su dušu i srce” od Amr Halida

num.com