OČEV OTAC – PRIČA O MOM DJEDU

Kroz gorke, gotovo nevidljive suze odluči mi pričati o ratnim temama….

Odluči mi pričati o tom tužnom danu. O tome kako je počeo pakao, kako se svijet prelomio i kako je, za sve što se trudio, nestalo u trenu. Slijepi starac, moj dedo. U dimijama, svilenoj košulji i mahrami koju mi je on kupio, sjedoh pokraj pendžera i odlučih da slušam odveć sijedog i slijepog dedu. Pokušavao je sakriti svoje suze i osjećaje, ali mu nije polazilo za rukom. Bol je lagano šetala njegovim srcem, ali je počeo s pričom. Reče: “Tog dana je sve bilo loše. Od samog jutra loše. Sve je polahko nestajalo, sve se utapalo u patnji i sramu.”

Kroz mene je strujala jeza kakvu prije nikada nisam doživjela.

Nastavio je pričati: “Zrak je bio okupan mecima i granatama koje ni sekunde nisu jenjavale. Naša zemlja je plivala krvlju naroda, nevinog naroda. U našem malehnom selu, eh, u tom selu! U tom selu su se čuli ponajviše krici starih majki. Stariji su psovali, a djeca su zanijemila.
Majke su dozivale govoreći: “Sine, ne idi. Ne ostavljaj majku samu. Sine, neka ti srce omekša, vrati se. Nemoj da bude tvrdo k’o kamen.”
Iz trenutka u trenutak sve je polahko nestajalo.” – pričao mi je dedo.

Kroz tu jezivu priču, niz moje vrele obraze, skliznule su nekolike suzice. Iako ih dedo nije mogao vidjeti, osjećao ih je. Ali je uporno nastavljao.

Reče: “A ja sam jedne noći ustao, dok sam još vidio, i sjeo u staru kuhinju za stari, drveni sto. Tvoja nena, a moja rahmetli saputnica, laganim i pomalo uplašenim koracima je rekla da u kući nema vode. Hitro sam ustao i zatražio bidon za vodu. Pri odlasku mi umiljato reče: “Osmane, čuvaj se molim te!” Sine moj, to mi je bila najveća podrška u životu. Ali ona mi je otišla. Otišla je iz pakla i preselila se na bolji svijet. Te večeri sam je izgubio. Ona je dugo vremena bolovala, ali njena duša više nije mogla izdržati. Smrt je pozdravila kao starog druga i prepustila se u njene ruke.

Dok sam ulazio na vrata, koja su škripila od velike starine, ugledao sam svoja dva, mala svijeta, kako su se svila oko majke. Iz minute u minutu su ponavljali: “Majko, trgni se! Majko, probudi se! Šta ćemo mi na ovom svijetu bez tebe?!” Dok sam gledao taj prizor i slušao jadikovke, moje odveć malene djece, bidon vode mi je ispao iz ruke i suza je kanula iz plavih, krupnih očiju. Moja dječica su hitrim koracima trčala prema meni i tražila utjehu. Tražila su utjehu, a i majku, koju više nikada neće vidjeti. Svojim plašljivim i drhtavim koracima sam prilazio hladnom tijelu koje je već odavno bilo beživotno. Pao sam po mojoj Munti, jadikujući zbog njene smrti. Vani su se čuli pucnjevi, koji nisu utišavali. Puške se nisu smirivale, a moja dva čeda su neprestano lila svoje suze i molila Boga da im vrati majku. I tako ti ja, dijete moje, ostadoh bez moje Munte. Moja dva čeda, iz dana u dan, su sve više rasla. Počela su sve shvatati. Dani i mjeseci su prolazili u istoj čežnji, u tuzi i u ubijanju nevinih osoba. Majčina srca su se stezala, molila i vikala da se pakao završi. Mislili su da je kraj blizu, ali kraj je bio jako daleko. Daleko za nepovjerovati. Ljudi su u sebi imali samo male atome snage, koje su jedva izdržavali. Sva ta bol, patnja, čežnja i smrt su bile prevelik zalogaj za njihova srca. Sinovi poginulih očeva na bojnom polju su bili žedni osvete, a majke su neprestano očajavale. A ja… ja sam bio samohrani otac koji je odvajao zalogaj od svojih usta, samo da bi moja djeca preživjela.”

Moj dedo je bio jako uplakan tog trenutka. Počeo je ubrzano disati te shvatih da je vakat za lijekove. On nije htio prestajati sa pričom. Želio je da mi sve kaže, da sve podijeli sa mnom, da olakša svoju dušu. S pričom nije prestajao.

Poslije lijekova i par minuta odmora, nastavi: “Bez slike u svojim očima, opet sve razumijem, svega se sjećam i sve osjetim. Ja ne vidim svoje ruke, iako su preprane ožiljcima i ranama. Ali, rane na rukama su zarasle, a u srcu još nisu. I dalje se osjećaju. Bol u srcu ne jenjava. Nikada neće zacijeliti. Rane iz prošlosti, dijete moje, ne mogu vidjeti u očima drugih ljudi, ali mogu shvatiti po drhtaju usana dok otvaraju stare teme, dok se prisjećaju rana iz prošlosti.”

Boljelo je. Jako je boljelo slušati starog, slijepog dedu, najdraže biće, kako se kroz jecaj prisjeća svega što je izgubio. Ja sam se naprosto divila ljudima koji su sve te strahote pretrpjeli, posebice mom dragom dedi. Jako me boljelo srce dok sam slušala svu tu priču, ali, ipak, ponajviše se divim tim hrabrim ljudima koji su uspjeli ostati pri zdravoj pameti te svoj toj snazi koju su posjedovali i koju posjeduju i nakon svega.

Moj dedo je bio veliki junak, nosilac najvećeg bremena. On je moj neprozvani heroj. Mokrih obraza, tiho, skoro nečujno mi prošaputa: “Dijete moje, najveća želja mi je da te vidim nekad, ali znam da je to nemoguće. Dijete moje, osjećam da će mi srce pući. U duši mi je jako teško i moja se smrt sprema. Sine moj. Selma. Unuko moja jedina. Voli tebe tvoj dedo najviše na svijetu. Znaj, gdje god da budem, uvijek ću te čuvati i paziti. Nemoj me nikada zaboraviti.”

Nakon svih tih riječi, moj lijepi dedo izdahnu. Srce mi se stegnu, usne zadrhtaše, a suze poletješe. Ode meni moj dedo. I evo me sad, kraj istog pendžera, sa istom mahramom u ruci. Mahramom koju mi je dedo kupio. Sjedim, razmišljam. Pogledam u sat. Otkucaje već ponoć. Navršeno već 8 godina od kad moga dede više nema. Sijedog, slijepog i milog dede. Iz svih njegovih priča, izvukoh pouku. Shvatih da možda nikada neću razumjeti, zapravo, tu ratnu katastofu i golgotu, ali, naposlijetku, shvatam barem da čak i poslije dugih 8 godina, samo sjećanje na dedine priče, u meni bude treptaje i ubrzane otkucaje srca.

Uzeh crvenu ružu te pojetih mezar moga ljepotana. Ispred mene, spomenik sa uklesanim imenom. Imenom moga ljepotana. Osjetim tvoj miris dedo. I dan-danas. Miriše mi sve na tebe. I moja mahrama. I moja kuća. I moj život mi dedo miriše. Na tebe. Na tvome mezaru pogotovo. Dozivam te. I mirišem. Da u vječnost, dedo moj, tvoj miris uklešem. Pustim srce da govori i da se oprosti posljednji put. Pozdravih svog dragog heroja, navukoh svilenu mahramu i krenuh dalje u život bez najdraže i najbitnije duše. Bez očevog oca.

Piše: Selma Žetica, Mostar

Akos.ba