Narod koji ne proizvodi svoje oružje nema slobodu ni da ga koristi

Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Želim da muslimani shvate da je život na Allahovom putu, kao i smrt na Allahovom putu, primljeni džihad. Neuspjeh da se stekne i osvoji ovaj svijet neizbježno će biti praćen neuspjehom u podršci i pomaganju vjere.

Mnogi od nas još uvijek vjeruju da je najveći prostor koji zaokuplja ovu vjeru i koji islam može zauzeti džamija, a najviša tačka koju islam može dostići i na koju se može popeti je minber. Ne znaju da ako se ova vjera ne upusti u životnu bitku, neće joj ostati ni džamije. Sigurno niko iz ovih riječi neće shvatiti da omalovažavam vrijednost džamije, osim ako ima lošu namjeru, a ja to ne mogu spriječiti. A što se tiče ideje, nju mogu braniti i iznositi dokaze u njenu odbranu.

Historijske knjige nam govore da je Salahuddin Ejjubi, uoči bitke na Hittinu, obilazio svoje vojnike, pa je prošao pored šatora gdje su vojnici učili Kur’an i klanjali namaz, i rekao: ”Odavde dolazi pobjeda!” Zatim je prošao pored drugog šatora i vidio vojnike kako se smiju i zabavaljaju, i rekao: ”Odavde dolazi poraz!”

Međutim, ove knjige ne govore da je Salahuddin Ejjubi za ovu veliku bitku pripremio katapulte koji su zaprepastili krstašku vojsku. Ne pobjeđuje ummet samo dovom i namazom, niti samo oružjem, već vjerom i dunjalukom (materijalnim sredstvima), i uzimanjem u obzir uzroka i prirodnih zakonitosti, a zatim pouzdavanjem u Allaha, a ne u materijalne uzroke.

Historijske knjige nam takođe govore da je Mehmed Muhamed Fatih, dvadesetdvogodišnji čestiti i bogobojazni sultan, osvojio Carigrad i bio odlikovan najvišom pohvalom od strane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je za njega rekao: ”Divna je vojska (koja će osvojiti Konstantinopolis) i divan je njezin vojskovođa.”

Sultan Mehmed Muhamed Fatih je klanjao, postio i bio vrlo pobožan. To je tačno, ali ove knjige nam ne govore da je u to vrijeme imao najmoćniji top na licu zemlje. Naravno, ne pobjeđujemo mi ni samo topovima, a dokaz je i to što ih danas muslimani imaju mnogo, ali je sigurno da ćemo bez topova (tj. bez adekvatnog naoružanja) biti izloženi uništenju od strane naših neprijatelja.

Dilema nikada nije bila izbor između ibadeta i materijalnih uzroka, već njihova integracija i međusobno upotpunjavanje.

Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želio učiniti Hidžru u Medinu, uzeo je sa sobom iskusnog vodiča, a nije rekao sebi: ”Ja sam Allahov poslanik i ja ću Allahovom voljom sigurno stići u Medinu i bez vodiča”, iako, da je to rekao, rekao bi istinu, ali je htio da nas nauči. Na dan Bitke na Uhudu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je dva štita, a ne jedan štit, i nije rekao: ”Ja sam Allahov poslanik i mene će Allah sigurno spasiti i ja ću preživjeti.” Da je to rekao rekao bi istinu, ali je htio da nas nauči da se bitka ne vodi samo vjerom.

Narod koji uvozi sve od igle do granata teško će ostvariti pobjedu, a čak ako bi smo uvoz smatrali vidom uzimanja u obzir materijalnih uzroka, to je nepotpun razlog, jer svoj život predaješ drugom. Narod koji ne proizvodi svoje oružje nema slobodu ni da ga koristi.