Sto godina od pada Osmanskog hilafeta i gubitka P@lestine

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uskoro se navršava sto godina od pada Osmanskog hilafeta, pa se, tim povodom, želimo prisjetiti i podsjetiti na odnos Osmanske države prema Palestini i uporediti stanje muslimana u Palestini i Palestine kao države, sa trenutnom situacijom i realnošću koja je u znaku cionističke okupacije Gaze, brutalnog nasilja, užasnih zločina i genocida, te cionističkih planova o rušenju Al-Aksa džamije i konstantnih napada na muslimanske svetinje u Palestini.

Osmansko carstvo je od svog osnivanja bila velika islamska država. No, kao i u drugim islamskim državama, u Osmanskom carstvu smjenjivala su se stanja snage i slabosti, stabilnosti i kriza, ali je Osmanska država ostala neprobojna barijera pred kolonijalistima i njihovim poslušnicima.

Među dokazima koji govore o temeljima na kojima je izgrađen Osmanski hilafet je oporuka koju je Osman ibn Ertugrul ostavio svome sinu Orhanu, a koja je sadržavala ustav, etički i pravni kodeks i pristup koji je Osmansko carstvo slijedilo tokom svoje vladavine.

Sultan Osman u svojoj oporuci sinu Orhanu, veli: ”Sinko moj, čuvaj se da se zaokupiš nečim što Allah, Gospodar svjetova, nije zapovjedio, a ako naiđeš na dilemu u toku svoje vladavine, prihvati savjete islamskih učenjaka.

Sine moj, odnosi se s poštovanjem prema onome ko ti je pokoran, budi pažljiv prema svojim vojnicima, ne dozvoli da te šejtan obmane tvojom vojskom i bogatstvom i nipošto se ne udaljavaj od učenjaka koji poznaju islamsko zakonodavstvo.

Sine moj, ti znaš da je naš cilj Allahovo zadovoljstvo, džihad je proširio svjetlo naše vjere na sve strane, zato traži Allahovo zadovoljstvo.

Sine moj, mi nismo od onih koji ratuju zbog pohlepe za vlašću ili dominacije nad ljudima. Mi sa islamom i za islam živimo i umiremo.

Sine moj, znaj da je širenje islama i upućivanje ljudi u islam, te zaštita i čuvanje časti muslimana i njihovog imetka emanet o tvome vratu za koji će te Allah pitati.

Sine moj, ne postoji niko na ovome svijetu ko neće smrt okusiti, a moje vrijeme se približilo po naredbi Svemogućeg Allaha. Predajem ovu državu tebi i povjeravam te Gospodaru svjetova. Budi pošten i pravedan u svim svojim poslovima i postupcima.” (Izvori: Muhamed Harb, El-‘Usmanijjun fit-tarih vel-hadare; Abdulmelik el-Asami, Semtun-nudžum el-‘avali fi enbail-evaili vet-tavali; Ahmed Jusuf el-Duaij, Et-tarih es-sijasi li devletil-‘Usmanijje; Hamid Fellahi, Et-tarih el-‘Usmani el-musavver)

Svi osmanski sultani pokazali su iznimno veliko interesovanje i brigu za Palestinu i Kuds, a posebno se u tome isticao sultan Sulejman.

Slavni osmanski putopisac Evlija Čelebija naveo je i razloge zanimanja sultana Sulejmana za Kuds. Naime, u kontekstu njegovog govora o Kudsu, kada ga je posjetio 1672. godine (1082. h.g.), on je rekao da je sultan Sulejman sanjao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da će ostvariti velike pobjede i da ratni plijen treba potrošiti na ukrašavanje Mekke i Medine, na utvrđivanje jerusalemske tvrđave da odbije nevjernike ako je pokušaju zauzeti, i na obnovu grada Kudsa ili Jerusalema.

Ne ulazeći u vjerodostojnost ovog predanja, sultan Sulejman je zaista vodio veliku brigu o džamiji Al-Aksa, tako da je prvu restauraciju Kupole na stijeni izvršio 1542. godine (949.h.g.)

Obnovio je arhitekturu svih Al-Aksinih kapija i njenog zida, pored podizanja Jerusalimskog zida koji je ostao do danas, i dovođenja vode u Kuds.

Osmanski sultani nastavili su interes za Palestinu i Kuds do kraja svoje vladavine, povezujući Palestinu sa Hidžazskom željeznicom, koja je povezivala Istanbul i Medinu, što je muslimanima olakšalo obavljanje hadža. Prije toga je 1892. godine produžena željeznička linija između Kudsa i luke Jaffa. Kuds je također povezan telegrafskim linijama sa Egiptom, Bejrutom i Evropom. Osmanlije su osnovali gradsku bolnicu u zapadnom dijelu Kudsa 1891. godine, a struja je dovedena u Kuds 1914. godine.

Danas, sto godina nakon pada Osmanskog hilafeta, cionističke snage rade na rušenju islamskih spomenika u Jerusalemu i Palestini. Prema palestinskim izvorima, od 1948. godine, okupatorske vlasti su srušile više od 1.200 džamija, od kojih neke datiraju iz mamelučkog ili osmanskog perioda, a mnoge od preostalih džamija pretvorili su u skladišta ili štale.

Posljednja od tih džamija je džamija ”El-Umeri” u Gazi, koja je srušena usljed cionističkog bombardiranja Gaze u toku varvarske agresije na Gazu.

Cionisti danas suvereno vladaju Palestinom, siju strah, smrt i pustoš u Gazi i Palestini, nakon što su, uz pomoć Engleske i izdaje muslimana Arapa, porazili osmansku vojsku, i nakon što su uzurpirali muslimansku zemlju u Palestini i protjerali muslimane sa njihovih imanja, stavivši van snage sva zakonska akta i sultanske naredbe o zabrani prodavanja nekretnina Jevrejima u Palestini, te zabrani doseljavanja stranaca u Palestinu, i zabrani boravka strancima u Palestini duže od tri mjeseca.

Sramni, kukavički i izdajnički odnos današnjih muslimanskih vladara prema Palestini i cionističkoj okupaciji Gaze i genocidu koji provode nad muslimanima Gaze, pokazao je da su današnji muslimanski vladari, bez izuzetka, daleko od poruka i principa iz testamenta sultana Osmana na kojima je bila utemeljena država i vlast u Osmanskom carstvu, i zbog kojih je Osmansko carstvo u svoje vrijeme postalo najmoćnija država na svijetu, i da su se nad nama obistinile riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – kada smo svoja srca zaokupili ljubavlju prema dunjaluku i preziranjem smrti na Allahovom putu – da ćemo postati lovina ili komad mesa od kojeg naši dušmani otkidaju koliko hoće i kako hoće, i da smo, iako nas ima blizu dvije milijarde, postali poput mulja koji voda nosi.
Izvor:saff.ba