Postupci koji najviše kvare dobra djela (prvi dio)

Ibn Kudama el-Makdisi kaže: “Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Najviše se za svoj ummet bojim rijaluka – pokazivanja i skrivene strasti.’” (Bilježi ga Ebu Nuajm u Hil’jetul-evlija, 1/268, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca) Katastrofe ove skrivene strasti ne mogu spoznati ni mnogi veliki učenjaci, a kamoli obični pobožnjaci. Njome su iskušani učenjaci i pobožnjaci, koji se trude na putu ahireta. Nakon što su pobijedili svoje duše, zauzdali ih od strasti, i nagnali ih na ibadete, nisu više bili skloni vanjskim grijesima koje čine udovi. Duše im se zadovoljiše ispoljavanjem ibadeta, a utjehu za umor borbe protiv prohtjeva nađoše u slasti prihvaćenosti kod stvorenja, i njihovom poštovanju i uvažavanju. Duša je u tome našla veliki užitak koji joj je ostavljanje grijeha učinio lahkim. Neki od njih misle da su iskreni u ime Allaha, a ustvari su upisani kod Njega u spisak munafika. Ovo je velika spletka koje su se spasili samo Allahu bliski robovi. Zbog ovoga se kaže da je posljednje što izlazi iz glava istinoljubivih – ljubav prema vlasti. Pošto je ovo skrivena bolest i najveća šejtanova mreža, obaveza nam je pojasniti njene uzroke, njenu suštinu i vrste.

Temelj ljubavi prema ugledu – ljubav prema širenju lijepog glasa i mišljenja o sebi. To je velika opasnost, a spas je u skrivenosti. Dobri ljudi nisu željeli reputaciju, niti su je tražili, a ukoliko bi do nje ipak došlo, Allahovom odredbom, bježali bi od nje i davali su prednost skrivenosti. Prenosi se od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, da je izašao iz svoje kuće, a za njim je krenula skupina ljudi. On se okrenuo prema njima i upitao: “Zašto me pratite? Tako mi Allaha, da znate moje tajne grijehe, ne bi me pratila ni dvojica od vas.” U drugoj verziji predaje kaže se: “Vratite se, jer je to poniženje za onoga ko prati, a iskušenje za praćenog.” Kada bi kod Ebu Alije sjela više od četiri čovjeka, on bi se udaljio i napustio taj skup. Kada bi halka Halida b. Ma’dana porasla, ustao bi i otišao, iz mržnje prema reputaciji. Zuhri kaže: “Nismo vidjeli da se ljudi nečega odriču tako malo kao što je to vođstvo (reputacija). Vidimo čovjeka kako se odriče hrane, pića i imetka, a kada mu neko hoće preuzeti vlast ili vođstvo, brani to i neprijateljuje radi toga.” Bišr el-Hafi rekao je čovjeku koji je od njega tražio oporuku: “Sakrij svoje spominjanje Allaha i svoj trud da ti hrana bude čista od svake sumnje.” I rekao je: “Slast ahireta neće postići čovjek koji voli da ga na ovom svijetu znaju ljudi.” U Muslimovom Sahihu prenosi se da je Omer b. Sa‘d otišao svom ocu Sa‘du koji je čuvao svoje ovce van grada. Kada ga Sa‘d ugleda izdaleka, reče: “Utječem se Allahu od zla ovog konjanika!” Kada mu je prišao, sin mu reče: “Oče moj, boraviš među svojim devama i ovcama, a ostavio si ljude da se svađaju oko vlasti?” Sa‘d ga udari u prsa i reče: “Ćuti, čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Allah voli roba koji je bogobojazan, neovisan i sakriven.’” Od Ebu Umame, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji među Mojim evlijama su ‘lahki’ vjernici, uživaju u namazu i lijepo obožavaju svoga Gospodara. Oni su Mu pokorni u tajnosti, skriveni su od ljudi i na njih se ne pokazuje prstima. Imaju nafake koliko im je nužno potrebno i strpljivi su na tome.’ Zatim udari jednim prstom o drugi i reče: ‘Ubrzana mu je smrt, malo je onih koji ga oplakuju, i malo nasljedstvo ostavlja.’” (Ahmed, Tirmizi, Dejlemi i Bejheki sa slabim lancem prenosilaca)

Ibn Mesud, radijallahu anhu, svojim je učenicima oporučivao: “Budite vrela znanja i svjetiljke upute, držite se svojih kuća; budite svjetiljke noći i obnavljajte svoja srca! Budite oni koji nose pohabanu odjeću, koji su poznati na nebesima, a nepoznati među stanovnicima zemlje.” Ako neko kaže: “U ovome se hvali skrivenost i kudi reputacija, ali vjerovjesnici i prvaci među učenjacima su najpoznatiji ljudi (sa najvećom reputacijom)”, kažemo: “Pokuđeno je da čovjek traži reputaciju, a što se tiče toga da ona postoji zato što ju je Allah odredio, a da je čovjek ne traži, to nije pokuđeno. Međutim, njeno je postojanje iskušenje za slabe, jer je čovjek slabog imana poput davljenika koji je loš plivač. Ako se neko za njega zakači – utopi se. Što se tiče vještog plivača, ako se za njega zakače davljenici – on bude sebeb njihovom spasu.

Ugled i imetak su dva temelja dunjaluka

Ugled i imetak temelji su dunjaluka. Imetak znači posjedovanje stvari koje čovjeku koriste, a ugled znači posjedovanje srca čije poštovanje i pokornost želi zadobiti, uz upravljanje njima. Ugled je zauzimanje mjesta u srcima ljudi, što znači njihovo uvjerenje da taj čovjek posjeduje jednu od vrlina, poput znanja, ibadeta, dobrog porijekla, snage, ljepote ili druge stvari koju ljudi smatraju osobinom potpunosti čovjeka. Srazmjerno tome koliko su te osobine, prema njihovom uvjerenju, prisutne u nekom čovjeku, njihova srca mu se pokoravaju, hvale ga, služe mu i štuju ga. Po ovome znamo da je ugled po prirodi čovjeku drag, čak draži od imetka. Imetak nije cilj sam po sebi, već sredstvo do željenih stvari, kao što je postizanje ugleda sredstvo ka željenim stvarima, ali je on utjecajniji od imetka.

Postoji pohvalan i pokuđen ugled. Poznato je da čovjeku nužno treba imetak, zbog hrane, odjeće i tome slično, kao što mu je i potrebna određena količina ugleda da bi mogao živjeti među ljudima, jer čovjek ima potrebu za vladarem koji će mu obezbijediti sigurnost, drugom koji će mu pomoći, ili slugom koji će ga služiti. Njegova ljubav prema tome nije pokuđena, jer je ugled sredstvo koje vodi ka postizanju ciljeva, kao i imetak, i ispravan stav u ovome jeste da imetak i ugled ne smiju biti ciljevi sami po sebi, te da čovjek traži ugled zbog ispravnog cilja, i na osnovu osobine koju stvarno posjeduje. Primjer za to jeste Jusuf, alejhis-selam, koji je rekao: “Postavi me”, reče, “da vodim brigu o riznicama zemlje, ja sam zaista čuvaran i učen.” (Jusuf, 55) Dozvoljeno je i skrivanje mahane da ne bi izgubio to mjesto, međutim, ukoliko traži poziciju preko njihovog uvjerenja da on posjeduje neku osobinu koju ne posjeduje, poput znanja, pobožnosti i porijekla, to je zabranjeno. Također, ukoliko bi čovjek uljepšao namaz pred ljudima kako bi vjerovali da je skrušen, on time postaje licemjer, jer nije dozvoljeno pridobijanje tuđih srca pretvaranjem, kao što nije dozvoljeno uzimanje tuđeg imetka obmanom.

Lijek za bolest ljubavi prema ugledu

Čijim srcem ovlada ljubav prema ugledu, sva njegova briga bit će vođenje računa o stvorenjima. Puno će voljeti da ih posjećuje i pokazuje se pred njima. Njegove riječi i njegova djela uvijek će biti usmjerena ka onome što će povećati njegov stepen kod njih, a to je klica nifaka i temelj pokvarenosti, jer svako ko traži mjesto u srcima ljudi, primoran je da se prijetvorno ponaša prikazivanjem osobina koje ne posjeduje. To će ga odvesti ka pokazivanju u ibadetima i činjenju harama ne bi li pridobio srca drugih. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uporedio ljubav prema imetku i ugledu i njihovo kvarenje vjere sa dva krvoločna vuka koji su poslati u stado ovaca. Ljubav prema ugledu spada u upropaštavajuće stvari i čovjek se mora liječiti od nje.

Liječenje od ove bolesti izgrađeno je na znanju i djelovanju. Što se tiče znanja, to znači da čovjek zna da je on zavolio ugled jer želi biti potpun uzor ljudima i upravljati njihovim srcima. Ako mu se to i ostvari, ipak ga na kraju čeka smrt. Međutim, treba razmisliti o opasnostima koje vrebaju ugledne ljude na ovom svijetu. Mnogi ljudi im zavide, žele da im naude, pa ih vidiš kako su stalno uplašeni zbog mogućnosti nestanka njihovog ugleda, i oprezni da se umanji njihov stepen kod ljudi. Srca ljudi brže se mijenjaju nego ključala voda u loncu, i zauzetost vođenjem brige o tome predstavlja stres na dunjaluku koji stalno zamućuje čuvanje ugleda, tako da čovjek ni na ovom svijetu ne dobija ono što želi zbog stalnog straha, a kamoli šta sve gubi na ahiretu. Ovo je što se tiče znanja.

Što se tiče liječenja ove bolesti djelom, radi se o umanjivanju svog ugleda kod ljudi činjenjem djela koja to uzrokuju. Tako se prenosi da je jedan od vladara otišao u posjetu jednom zahidu, i kada mu se približio, ovaj je čovjek zatražio svoju hranu i salatu, pa je počeo halapljivo jesti, uzimajući velike zalogaje. Kada ga je kralj vidio, pokvarilo se njegovo mišljenje o ovom zahidu. Također, kada su Ibrahima b. Edhema predložili za funkciju kadije, obukao je crvenu košulju i sjeo na pijaci.

Nekada odvajanje od ljudi izaziva njegov ugled kod njih, pa ako se boji tog iskušenja, onda se treba miješati sa njima na način koji ga neće iskvariti. Neka ide na pijacu, kupuje što mu je potrebno i sam to nosi. Bišr el-Hafi sjedio je kod prodavača mirisa i tadašnji zahidi nisu postupali u skladu sa pravilima koja su uveli današnji izvještačeni ljudi koji se pripisuju zuhdu.

Ne obraćati pažnju na kuđenje ljudi

Većina ljudi propala je zbog bojazni da će ih ljudi kuditi i zbog želje za njihovim pohvalama. Oni rade samo ono što odgovara ljudima, nadajući se pohvali i bojeći se pokude. To je jedna od upropaštavajućih stvari i mora se liječiti. Način liječenja jeste da pogledaš u osobinu zbog koje si pohvaljen i ukoliko je stvarno posjeduješ, ona može biti ili nešto što zasluženo izaziva radost kod čovjeka, poput znanja i pobožnosti, ili nešto ne treba da izaziva radost kod čovjeka, poput ugleda i imetka.

Ako se radi o prvoj vrsti, onda čovjek treba da brine o tome kakav će mu biti završetak i ta preokupacija treba da ga odvrati od radovanja pohvalama. Ukoliko se toj osobini raduješ zbog nade da će ona biti uzrokom tvog lijepog završetka, onda treba da joj se raduješ u smislu radovanja Allahovoj blagodati prema tebi u vidu znanja i bogobojaznosti, a ne u smislu radovanja pohvali od strane ljudi. Što se tiče radovanja pohvali ljudi zbog ugleda i imetka, ono je poput radovanja biljkama koje će se uskoro osušiti. Tome se raduje samo maloumnik.

Ukoliko ne posjeduješ svojstvo zbog kojeg te ljudi hvale, a raduješ se njihovoj pohvali, to je onda vrhunac ludila. Već smo spomenuli opasnosti pohvale u poglavlju o opasnostima jezika, tako da se čovjek ne treba radovati pohvali, već je treba mrziti kao što su je prve generacije muslimana mrzile, srdeći se na onoga ko ih pohvali (u lice). Liječenje mržnje prema kuđenju od strane ljudi može se razumjeti iz govora o liječenju ljubavi prema njihovoj pohvali, jer je to njena suprotnost. Ukratko rečeno, onaj ko te kudi, ili je to uradio sa pravom ili bez prava.

Ako te kudi s pravom želeći da te posavjetuje, treba da uvažiš tu pokudu i da se ne srdiš, jer ti je predočio tvoje mahane. Ako te kudi s pravom, ne želeći time savjetovanje, onda je on zgriješio u svojoj vjeri, a ti si se okoristio njegovim govorom, jer te je upoznao sa onim što nisi znao i podsjetio te na tvoje greške koje si zaboravio. Ako te kudi bespravno, potvarajući te za ono od čega si čist, onda trebaš razmisliti o tri stvari:

Prvo, ako si čist od dotične mahane, onda nisi čist od drugih mahana, jer ti je Allah sakrio više mahana nego što ti ih je otkrio. Onda zahvali Allahu što mu nije pokazao mahane koje posjeduješ, nego je spomenuo ono od čega si čist.

Drugo, to je tvoje čišćenje od grijeha.

Treće, on je zgriješio u svojoj vjeri i izložio se Allahovoj srdžbi, i treba da doviš Allahu da mu oprosti, kao kada je neki čovjek posjekao Ibrahima b. Edhema, koji zatim zamoli Allaha da mu oprosti i reče: “Postao sam nagrađen njegovim sebebom, pa neću učiniti da on bude kažnjen mojim sebebom.” (Ibn Kudame el-Makdisi, Muhtesaru minhadžil-kasidin, 197–201)

Ibn Kudame el-Makdisi pripovijeda: “Ibrahim b. Edhem izašao je van grada, pa ga srete neki vojnik i upita: ‘Gdje su nastambe?’ On pokaza na groblje, a vojnik ga udari po glavi i rasječe ga. Kada je obaviješten da je to Ibrahim b. Edhen, počeo mu je ljubiti ruku i nogu. Ibrahim je rekao: ‘Kada me je udario po glavi, zamolio sam Allaha da mu podari Džennet, jer sam znao da ću ja biti nagrađen zbog njegovog udarca, pa nisam volio da ja zbog njega imam nagradu, a da on zbog mene ima kaznu.’” (Muhtesaru minhadžil-kasidin, 170)

Nastavit će se inšallah…

el-asr.com