“Onom koji se u Allaha uzda, On mu je dosta”

Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Ovo kur’ansko pravilo ukorijenjeno je u srca pravovjernih, monoteista i ono je oličenje iskrenog vjerovanja. Svemogući Allah bit će dovoljan Svom robu koji se na Njega osloni u pogledu ovozemaljskog ili ahiretskog posla, odnosno glede odagnavanja ovozemnog ili onosvjetskog zla. Allah, džellešanuhu, pružit će Svoju pomoć onom ko poduzme potrebne korake za ostvarenje nečeg i vjeruje da će mu Gospodar to olakašti.[1]

Božije riječi: “Onom koji se u Allaha uzda, On mu je dosta” (et-Talāk, 3) smještene su u kontekst ajetā koji govore o razvodu braka, kako bi bile radosna vijest onom ko se rastavio u skladu s islamskim propisima, i one sadrže upozorenje te donose čovjeku smiraj. Kad je riječ o upozorenju, ono je podjednako upućeno oboma supružnicima, jer ih prohtjevi mogu navesti na prelaženje granica šerijata glede razvoda braka, pričeka, izdržavanja u tom periodu i tako dalje. Potrebno je da se supružnici koji se žele rastaviti upozore na opasnost od kršenja vjerskih propisa, tim prije jer postoji objektivna mogućnost da, nošeni mržnjom i srdžbom zbog povrijeđenosti, postupe nepromišljeno, nepravedno i proizvoljno. A kad je riječ o smiraju koji donosi ovaj kur’anski ajet, on se odnosi na onog ko se rastavi u skladu sa šerijatom, dosljedno i odano izvršavajući sve što vjera u vezi s tim nalaže. Ovaj ajet ulijeva i spokoj u srce vjernika i stavlja mu do znanja da će Uzvišeni Allah biti na njegovoj strani, da će ga braniti i čuvati njegovo pravo i čast, makar mu druga strana pripremala i kovala spletke. Ovo je ljudsko zaključivanje, a Allah, opet, najbolje zna zbog čega je ovaj ajet smješten upravo na ovom mjestu.

Iako su Božije riječi: “Onom koji se u Allaha uzda, On mu je dosta” (et-Talāk, 3) smještene u kontekst ajeta koji govore o rastavi, one su općenitog karaktera i ne mogu se svesti samo na ovo što smo u prethodnim redovima razmatrali.

Ovaj ajet potiče na oslanjanje na Allaha, također kao i brojni drugi kur’anski ajeti u kojima se naglašavaju vrijednost i plodovi ovog ibadeta te hvale oni koji se oslanjaju na Gospodara.

Kad je riječ o oslanjanju na Uzvišenog Allaha, neophodno je naglasiti da šerijatski tekstovi, ajeti i hadisi, ukazuju na to da poduzimanje potrebnih koraka nije u suprotnosti s oslanjanjem na Allaha; oni dokazuju da se time, štaviše, upotpunjuje ovaj ibadet. I to je očito. Na ovo podsjećam zato što neki ljudi griješe smatrajući da oslanjanje na Allaha znači zanemariti poduzimanje potrebnih koraka i uzroka. Onaj ko razmisli o kur’anskom kazivanju u kojem se kaže da se poslanik Musa, alejhis-selam, bježeći od faraona i njegovih vojski, obreo ispred mora, zatim o kazivanju o Merjemi, koju su porođajni bolovi doveli ispod palme, kao i o brojnim drugim predanjima o dobrim ljudima, zaključit će da im je naređeno da poduzmu potrebne mjere, pa makar one bile neznatne. Musau, alejhis-selam, naređeno je da udari štapom po površini morske vode, Merjemi je zapovjeđeno da zatrese palmino stablo…

Pravovjerni se u svim životnim situacijama trebaju oslanjati na Allaha, Znalca svih tajni, a postoje brojne situacije u kojima je Gospodar od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernikā izričito zahtijevao iskreno oslanjanje na Njega. Neke od tih situacija jesu sljedeće: prilikom traženja pomoći i izlaza iz teškog položaja, prilikom straha od prevlasti krivovjernih, uslijed okretanja ljudi od islama, prilikom manjka vremena za izvršavanje mnoštva obaveza…

Allahu, Gospodaru naš, mi smo bespomoćni bez Tvoje pomoći i snage! Gospodaru, nemoj nas prepustiti nama samima ni koliko traje treptaj oka!

____________________________

[1] Vidjeti: Abdurrahman es-Sa‘di, Tejsirul-Kerimir-Rahman, str. 869.

minber.ba