I kurbanom velikim ga iskupismo

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Govoreći o poštivanju Allahovih propisa i obreda, Uzvišeni Allah, objavio je: ”Pa ko poštiva Allahove propise – znak je čestita srca.”

Kao što je hadž jedan od islamskih obreda i Allahovih propisa, čije poštivanje i veličanje je sastavni dio islamskog vjerovanja, tako je i Kurban-bajram jedan od Allahovih propisa, a veličanje i poštivanje tog propisa je dio vjere. I sâm naziv Kurban-bajram (ar. ‘Idul-adha) upućuje na njegovu povezanost sa hadžom i hadžskim obredima.

Ova povezanost između Kurban-bajrama i hadža čini da koncept Bajrama daje dodatnu dimenziju i značenje hadžu, i obrnuto. Korelaciju i povezanost Kurban-bajrama i hadža potvrđuje i vremenska komponenta, odnosno to što Kurban-bajram pada na deseti dan mjeseca zul-hidždžeta, tj., u srcu dana i obreda hadža.

Ovaj mubarek dan nazvan je Kurban-bajram jer hodočasnik (hadžija) u njemu prinosi žrtvu u ime Allaha, kao što je Ibrahim, alejhi selam, žrtvovao ovna u ime Allaha, umjesto svoga sina Ismaila.

I svakog Kurban-bajrama muslimani se prisjećaju kur’anskog kazivanja o Ibrahimovom, alejhi selam, velikom iskušenju, ali i veličanstvenoj žrtvi u ime Allaha. To je priča o najvećoj žrtvi u povijesti ljudskog roda i najvećem Božanskom ispitu kojem je čovjek podvrgnut, ispitu koji je Časni Kur’an opisao kao veliko iskušenje riječima Svemogućeg Allaha: ”To je, zaista, bilo pravo iskušenje!”

Zamislimo čovjeka koji je doživio duboku starost (u nekim predajama se spominje da je Ibrahim, alejhi selam, imao 86 godina kada je dobio sina Ismaila), čovjeka koji je skoro izgubio nadu da će imati potomstvo, a onda mu Allah, dželle šanuhu, podari sina. Naime, Ibrahim, alejhi selam, je doživio duboku starost bez potomstva, pa je u dovi skrušeno molio Allaha: ”Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!” I Allah, dželle šanuhu, je uslišao njegovu dovu, objavivši: ”Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi.”

Nije bilo sretnijeg oca od Ibrahima, alejhi selam, dok je gledao kako mu sinčić izrasta u lijepog, zdravog, umiljatog, pronicljivog i poslušnog dječaka. I taman kada je Ismail porastao toliko da svom starom babi može pomagati u poslu, Ibrahim, alejhi selam, je sanjao san u kojem mu Allah naređuje da svog sina Ismaila zakolje i prinese kao žrtvu u ime Allaha, shodno ajetu: ”I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: ‘O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?’ – ‘O oče moj” – reče – ‘onako kako ti se naređuje postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.’”

Koje se to ljudsko srce ne bi pokolebalo, koja desnica ne bi zadrhtala u situaciji kada, kao žrtvu, treba prinijeti vlastito dijete, sina jedinca, osim srca i desnice Allahovog prijatelja, Ibrahima, alejhi selam, onoga koji je dobro znao i čvrsto vjerovao da Allah daje život i smrt, da je Allah Milostivi Gospodar koji Svome robu hoće samo dobro i korist.

Znate li veću žrtvu i pokornost Allahu, dželle šanuhu, i bolju poslušnost djeteta prema roditelju, od Ibrahimove, alejhi selam, i Ismailove, alejhi selam, žrtve i poslušnosti?

Nož nije htio rezati Ismailov vrat, kao što vatra nije htjela spaliti Ibrahima, alejhi selam

I, kako se navodi u nekim predajama, kada je Ibrahim, alejhi selam, htio da ga zakolje, Ismail mu je rekao: ”Babuka, dobro zaveži konopac na mojim nogama i rukama i podigni svoju odjeću da je ne pokapa moja krv, da se moja majka ne rastuži ako vidi tragove moje krvi na tvojoj odjeći. Babuka, brzo pređi nožem preko moga vrata da mi smrt bude lakša. A kada se vratiš kući, prenesi od mene selam mojoj majci.”

Ibrahim, alejhi selam, prišao je sinčiću, ljubio ga je i plačući govorio: ”Sinčiću dragi, divna si ti meni podrška u pokornosti Allahu!” Onda je prislonuo nož na Ismailov vrat, ali nož nije htio da prereže njegov vrat, kao što vatra nije htjela spaliti Ibrahima, alejhi selama. U nekim predajama se navodi da se nož okrenuo na drugu stranu kako ne bi prerezao Ismailov vrat. Ismailu je bilo čudno očevo oklijevanje, pa je upitao: ”Babuka, šta ti je?” Ibrahim, alejhi selam, odgovorio je: ”Nož se okrenuo na drugu stranu.” Ismail mu je rekao: ”Babuka, probaj to uraditi vrhom noža, zabodi oštricu u moj vrat.” Ibrahim, alejhi selam, je poslušao, ali se oštrica noža slomila kada se približila Ismailovom vratu, jer Allah je stvoritelj svega i On određuje kada će se nož slomiti, a kada će nešto presjeći.

U tom trenutku, Ibrahim, alejhi selam, čuo je glas: ”O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine; – to je zaista bilo pravo iskušenje!”

Kada je Ibrahim, alejhi selam, pogledao u pravcu odakle je dolazio glas, ugledao je meleka Džibrila koji je nosio velikog, bijelog i rogatog ovna iz Dženneta, kao zamjenu i iskup za njegovog sina Ismaila.

I osim što mu je kurbanom iskupio sina Ismaila, Allah, dželle šanuhu, je iz Svoje neizmjerne milosti podario Ibrahimu, alejhi selam, još jednog sina, Ishaka, alejhi selam, i unuka Jakuba, alejhi selam, i praunuka Jusufa, alejhi selam, i najboljeg i najodabranijeg potomka od sina Ismaila, posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je i fizički ličio na Ibrahima, alejhi selam, kao nagradu za njegovu pokornost i zahvalnost Allahu na blagodatima.

Oni su sačuvali spomen na Ibrahima, alejhi selam, i Allah ih je učinio poslanicima koji su nastavili kročiti ibrahimovskom stazom tevhida i monoteizma. A ko bolje i ljepše nagrađuje za dobročinstvo od Allaha, kako je je to lijepo i nadahnuto kazao Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekavši: ”Čovječe, dosta ti je veličine to što si Allahov rob i dosta ti je ponosa to što ti je On Gospodar.”

Allah je htio da ovaj prizor, kojem nema sličnog u ljudskoj historiji, bude ovjekovječen zbog snage pouke i opomene koju sadrži, i potvrde Allahovih riječi: ”I u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo.”

I ne samo to, nego je Allah želio da vjernik na simboličan način oponaša ovu situaciju i ovaj prizor kurbanom koji žrtvuje u ime Allaha, što bi za njega trebalo značiti žrtvovanje da bi se očistio i približio svome Gospodaru.

Zato je Kurban-bajram najbolji dan u toku godine, to je dan vjerničke radosti, dan zahvalnosti Allahu na svim blagodatima, a posebno na blagodati upute, i potvrda njegove spremnosti da, u ime Allaha, žrtvuje prolaznost za vječnost.

Stoga, želim naglasiti da kazivanje o Ibrahimovom iskušenju i spremnosti da, u ime Allaha, žrtvuje sina Ismaila, nije obična priča, već je to kazivanje koje nas podjseća na spremnost na žrtvu u ime Allaha, i potpunu pokornost i robovanje samo Allahu.

Uzvišeni Allah nije tim iskušenjem želio zlo Svome poslaniku i prijatelju, Ibrahimu, alejhi selam, niti je želio da se desi bespotrebno prolijevanje krvi žrtvovanjem njegovog sina Ismaila, već je prije svega želio da Ibrahim, alejhi selam, iz svoga srca odstrani sve ono što bi se moglo ispriječiti između njega i Allahove naredbe, pa makar se radilo i o plodu Ibrahimovog srca, o sinu jedincu.

I njegov sin Ismail, kojem Allah u Kur’anu pripisuje svojstvo blagosti, bio je potpuno svjestan suštine Allahove naredbe kao i njegov otac Ibrahim, pa je samo rekao: ”O oče moj” – reče -”onako kako ti se naređuje, postupi;”, a nije rekao: ”O oče moj, postupi sa mnom onako kako ti je naređeno.” On je u potpunosti zaboravio sebe pred Allahovom naredbom, iako je on bio taj koji je trebao biti žrtvovan.

Samo kroz pokornost Allahu, čovjek može ostvariti sve svoje težnje i potpunu sreću

Ovo kazivanje nas uči da se samo potpunom pokornošću Allahu, prije ili kasnije, ostvaruje sve ono što čovjek poželi i da je zadovoljstvo sa Allahovom odredbom i sudbinom, ma kakva ona bila, najveći stepen ubjeđenja i jekina. Ovo kazivanje nas iznova podsjeća na trgovinu koju su vjernici sklopili sa Allahom, a koja je obznanjena u ajetu: ”Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati.”

A ta trgovina podrazumijeva da pokornost Allahu mora biti iznad dunjaluka i svih njegovih blagodati, da vjernici moraju biti spremni na žrtvu u ime Allaha u svakom trenutku, da se samo Njemu pokoravaju i pred Njim kičmu povijaju i ničice padaju, jer će samo tako izbjeći ponižavajući i patnički život na dunjaluku i na Ahiretu.

Ova priča nas podsjeća na to da su dunjalučke blagodati prolazne i da su sve one, a posebno djeca, emanet zbog kojeg ćemo odgovarati na Sudnjem danu, kao što je rekao Abdullah ibn Mes’ud: ”Čovjek je gost na dunjaluku i ono što ima od blagodati posuđeno mu je. Gost mora otputovati, a posuđeno se mora vratiti.”

To je velika lekcija koju bi ogromna većina čovječanstva danas trebala naučiti i shvatiti. Ljudima je danas prijeko potrebno da ”zakolju” i žrtvuju egoizam koji je u savremenom društvu dostigao ogromne razmjere, kada čovjek nema drugih težnji osim da udovolji prohtjevima vlastite duše i nema druge želje osim ostvarivanja sebičnih ciljeva. Egoizam je postao najveća i najopasnija bolest koja je pogodila savremenu civilizaciju čiji se trbuh i apetit enormno povećao na štetu njenog uma, srca, savjesti, osjećanja i morala.

Ljudi bi danas, ukoliko žele sebi istinsku sreću, prosperitet i spas, morali naučiti žrtvovati svoje ”Ja” koje znači oholost i uobraženost, a koje se danas uzdiglo i proglasilo božanstvom koje želi da kontroliše sve živo, koje u svojim rukama želi imati vlast, moć, novac i medije, koje mrzi onoga ko ga savjetuje, bori se protiv onoga ko drugačije misli, ubija i kolje onoga ko mu se suprotstavi, koje voli samo onoga ko mu se munafički ulaguje, dodvorava i hvali njegovo mišljenje, koje se ponaša onako kako se ponašao faraon koji je govorio: ”Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.”

Ibrahimovska žrtva, kao i kurban općenito, uči nas kako žrtvovati i pobijediti subjektivnost i lični interes, a oživjeti i afirmirati duh zajednice i džemata, bez kojeg život nema smisla i bez kojeg muslimanima nema opstanka, te kako biti istinski dobročinitelj od kojeg muslimanskoj zajednici i svim ljudima dolazi samo dobro.

Na koncu, Bajram se u islamu vezuje i za darivanje i udjeljivanje. Na Ramazanski bajram vjernik udjeljuje sadekatul-fitr, a na Kurban-bajram vjernik kolje kurban koji Bajramu daje društvenu dimenziju i značaj, jer ga podstiče na dobročinstvo i podsjeća na prava siromašnih, slabih i potrebnih. Tako da bajramska zora i bajramsko sunce donose radost u svaki dom i svaku porodicu, pa se čini kao da je Bajram duh jedne jedinstvene i složne porodice u cijelom ummetu.

Stoga, ”zakoljimo” naš ego, ubijmo mržnju, zlobu, pakost i neprijateljstvo u našim srcima i čuvajmo čast jedni drugih, da bismo dostigli stepene onih za koje je Allah u Kur’anu rekao: ”Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv!”’

Jer, ako to ne učinimo, onda će iskrenost i čistota našeg robovanja Allahu biti dovedeno u pitanje, onda nećemo ostvariti čistoću duša, onda neće nestati okrutni tirani, onda narod neće živjeti slobodno, onda se neće uspostaviti i neće vladati pravda, onda neće biti slavljene prave vrijednosti i neće biti istinskog života.

Molimo Allaha da nas učini istinskim sljedbenicima ibrahimovske vjere na čijoj stazi nas je ostavio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, da usliša naše dove, da ukabuli naše žrtve i da nas učini ključevima koji će otključavati vrata svakog dobra i blagoslova, u duhu Isaovih, alejhi selam, riječi koje je izgovorio kao novorođenče: ”Allah će me učiniti blagoslovljenim, gdje god da budem.”

Izvor:saff.ba