Dobro djelo za koje nema nagrade

Od čega zavisi koliko će biti neko djelo primljeno kod Allaha? Šta je potrebo da bi nagrada za neko djelo bila potpuna ili višestruka?
Piše: dr. Rusmir Čoković

Kako to da dvojica vjernika na isti način urade neko dobro djelo za koje jedan ima nagradu, a drugi nema nagradu kod Allaha? Kako to da dva vjernika urade isto dobro djelo, a da jedan ima hiljadu puta veću nagradu od drugog? Kako se može desiti da neki vjernik uradi manje dobrih djela a da ima daleko veću nagradu od vjernika koji je uradio mnogo više dobrih djela?

U ovom tekstu želim da dođemo do odgovora na ova pitanja.

Svaki vjernik radi dobra djela sa jednom željom – da mu Allah primi dobro djelo. Primanje ili prihvatanje dobrog djela znači i nagrada za njega. Zato se trudimo da naša djela budu ispravna i da ih uradimo iskreno.

Nekada se u hadisima i šerijatskim teksovima koristi izraz kabūl i primanje za ispravnost djela. Tako u hadisu stoji: “Ne prima se namaz onom ko pokvari abdest dok se ne abdesti.” (Sahih Buhari) Drugim riječima, namaz nije ispravan bez abdesta. A ako nije ispravno djelo, onda ne nema govora o tome da može biti primljeno kod Allaha.

Ali ovdje želim da govorimo o primanju (ar. kabul) djela koja su ispravna, ona koja su učinjena u skladu sa propisima. Dakle, ako neko ispravno izvrši neki ibadet ili uradi neko dobro djelo, koliko je to njegovo djelo primljeno?

Ono na što većina ljudi ne obraća pažnju je da vjernik može uraditi i izvršiti čak i neki farz a da za njega uopšte ne stekne nikakvu nagradu, a nekada stekne samo malu nagradu. Iako je poznato da je Allah dao blagodat ovom umetu da za svako dobro djelo sljeduje desetorostruka nagrada, to često nije slučaj.

Primjer za malu nagradu za izvršeni farz je hadis u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neko među vama obavi namaz, te se okrene da ide, a od namaza nema osim desetinu nagrade, ili devetinu, osminu, sedminu, šestinu, petinu, četvrtinu, trećinu ili polovinu.” (Sunen Ebu Davuda)

Dakle, nagrada za namaz je onolika koliko je čovjek skrušen i koncentrisan u namazu. Ukoliko pak izvrši sve radnje, ispuni sve uvjete namaza, ima iskrenu namjeru, izgovori sve propisane namaske zirkove i dove kao i sure, ali tokom cijelog namaza razmišlja o nečemu nevezanom za namaz, onda je to namaz koji je ispravan, sa njim se “skida” obaveza, ali za njega je mala ili, u nekim slučajevima, nikakva nagrada.

Primjer kada čovjek ispravno klanja namaz, sa njegovim izvršenjem sa sebe skine obavezu, pa nema grijeha, ali da za njega nema nikakvu nagradu je hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko ode vidovnjaku ili gataru i upita ga nešto, namaz mu se ne prima četrdeset dana.” (Sahih Muslim)

Da li znači ako mu se ne prima namaz da ne treba da klanja nikako? Ne. Njegov namaz se “broji”, ispravan je, ali zbog veličine grijeha odlaska da pita vidovnjaka ili gatara, on za obavljeni namaz nema nagradu.

Zbog toga što primjanje djalā može biti tako različito, Ibn Kajjim je u knjizi El-menaru el-munīf naveo važnost toga te je primanje dobrih dijela podijelio na tri vrste, odnono tri stepena:

Prvi stepen je da čovjek uradi dobro djela, tako da sa sebe skine obavezu, ali za takvo djelo ne stekne nikakvu nagradu. Primjer za njega je namaz onoga ko ode vidovnjaku.

Drugi je primanje dobrih djela na način bolji od prethodnog, tako da čovjek upotpuni svoje djelo i stekne višestruku nagradu.

Treći je da Allah primi neko dobro djelo tako da je mnogo zadovoljan sa njim, da posebno voli to djelo i da se čak nekada pred melecima diči sa tim dobrim djelom.

Za treći stepen ćemo navesti tri primjera.

Jedne prilike Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je izašao pa je sreo ashabe kako sjede u halki pa ih je upitao: “Zašto tu sjedite?” – Oni mu rekoše: “Spominjemo Allaha, hvalimo Ga jer nas je uputio u islam i podario nam blagodat.” – “Nisam vas pitao” – reče im Poslanik, “zato što sumnjam da ste iskreni, već zato jer mi je došao Džibril koji mi je rekao da se Allah s vama diči pred melecima.” (Sahih Muslim)

Druge prilike Allahov Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, je bio kod svoje žene Džuvejrije. Rano u zoru on je izašao iz njene kuće i otišao na sabah namaz u džamiju, a ona je ostala u kući na mjestu gdje je ona klanjala sabah namaz i spominjala je Allaha. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se vratio kad je već bilo jutro i zatekao ju je na istom mjestu gdje je bila kada je izlazio iz kuće. “Sjediš tu otkako sam izašao iz kuće?” – upitao je. “Da,” reče ona, a on reče: “Nakon izlaska iz tvoje kuće tri puta sam izgovorio četiri rečenice, kada bi se izvagale sa onim što si ti rekla prevagnule bi ih; izgovorio sam: ‘Neka je uzvišen Allah i Njemu hvala onoliko koliko ima Njegovih stvorenja, onoliko koliko je On Sobom zadovoljan, onoliko koliko je Njegov Arš težak, i onoliko koliko ima Njegovih riječi.’” (Sahih Muslim) Iako se radi o zirku, onaj učio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a koji je kraći i traje nekoliko trenutaka, daleko je bolji i vrijedniji od onoga koji je učila Džuvejrija od rane zore do ujutru.

Sljedeći primjer je primjer razlike u vrijednosti sadake. U ovom primjeru dvojica ljudi urade isto djelo, ali jedan od njih uradi daleko više od drugog, ali nagrada ovog drugog bude daleko veća. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedne prilike rekao: “Jedan srebrenjak je nadmašio stotinu hiljada srebrenjaka.” – “Kako?” – upitali su ashabi, a on im reče: “Jedan čovjek je imao dva srebrenjaka, te je jedan udijelio kao milostinju; drugi čovjek je imao ogroman imetak pa je iz njega uzeo stotinu hiljada srebrenjaka i udijelio ih kao milostinju.” (Sunen Nesai) Ovaj čovjek ima toliko veliki imetak da stotinu hiljada srebrenjaka u njemu ne predstavlja ni jedan mali dio dok ovaj drugi ima samo dva srebrenjaka, ali on zna i vjeruje u vrijednost da pomogne nekome ko je čak i u gorem stanju od njega, te radi Allahovog zadovoljstva, dajući prednost onome što Allah obećava, on udijeli pola onog što posjeduje.

Razlika u nagradi i vrijednosti za isto dobro djelo može biti i za čitanje i učenje Kur’ana. Čitanje Kur’ana sa razumijevanjem i razmišljenjem o značenjima i porukama ajeta je vrjednije i bolje od čitanja Kur’ana sa namjerom da ga (što prije) pročitamo do kraja. Abdullah b. Mesud, radjiallahu anhu, kaže: “Nemojte brzo čitati Kur’an tako da samo brinite kako što prije završiti čitanje cijelog Kur’ana, već ga čitajte polako tako da se zasutavite kod ajeta koji vas zadive i koja pokreću vaša srca.” Ovaj ashab je vidio da neki ljudi žele da što više puta prouče Kur’an, i da su dali tome prednost u odnosu na samu svrhu čitanja Kur’ana, a to je razumijevanje i primjena njegovih poruka. S toga ih je uputio na ono što je daleko vrijednije i ono što je bolje.

Od čega onda zavisi koliko će biti neko djelo primljeno kod Allaha, odnosno na kojem od ova tri stepena može da se nađe neko dobro djelo? Drugim riječima, šta je potrebo da bi nagrada za neko djelo bila potpuna ili višestruka?

To zavisi od nekoliko faktora od kojih su dva osnovna:

1) Iskrenost u djelima, na način da vjernik radi dobro djelo a da u njegovoj namjeri nema baš nikakve primjese želje za nečim drugim osim Allahovog zadovoljstva.

2) Da djelo bude urađeno koliko je moguće više na način kako ga je izvršavao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako je propisano njegovim sunnetom. Što je čovjek dosljedniji u slijeđenju sunneta u vjerovanju, ponašanju, ibadetima, i ophođenju prema drugima to su njegova djela načelno bolje primljenja kod Allaha. Zato su neki ashabi govorili: “Umjerenost u činjenju dobrih djela na pravom putu i djelo učinjeno u skladu sa sunnetom bolje je od mnoštva djela koja nisu učinjana na pravom putu i koja su novotarija.”

Potom primanje dobrih djela ovisi o sljedećem:

1) Jačina vjerovanja u Allaha i ljubavi prema Njemu.

2) Spznaja Allaha. Onaj ko bolje poznaje Allaha i propise Allahove vjere je draži Allahu od onoga ko Njega i propise vjere poznaje slabije. Tako Allah kaže: “Allah se istinski boje samo učenjaci.” (Fatir, 28) U poznatom hadisu u kojem se spominje da su se trojica ljudi raspitavali o dobrim djelima koja radi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je jedan rekao: “Ja nikada više neću spavati, već ću cijelu noć klanjati.” Drugi je rekao: “Ja vi[e neću jesti, već ću stalno postiti.” Treći je rekao: “Neću se ženiti.” Na to im Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Allaha, ja se najviše bojim Allaha, i najbolje Ga poznajem. Ali ja nekada postim, a nekada ne postim, klanjam, ali i spavam noću, i ženim se. Onaj ko neće da slijedi moj put, nema ništa sa mnom.” (Sahih Buhari)

3) Požrtvovanost i uloženi trud. U hadisu stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, rekao: “Tvoja nagrada biće sukladna tvojem trudu.” (Sahihul Buhari) Ali ovo nije uvijek nophodno da bi neko djelo bilo vrijednije, jer se može desiti da vjernik neko dobro djelo uradi lako i za njega stekne ogromnu nagadu. Ali zato imaju djela za koja se baš vjernik mora potruditi i požrtvovati. Tako u hadisu stoji: “Onaj ko vješto bude učio Kur’an, on će biti sa melcima koji su posebni pisari; a onaj ko s mukom bude učio Kur’an njemu pripadaju dvije nagrade.” (Sahih Buhari)

4) Da čovjek pri sebi nema mnogo loših osobina, odnosno velikih grijeha. U hadisu stoji: “Zavist jede dobra djela kao što vatra jede drva.” (Sunen Ebu Davuda)

6) Ustrajnost u djelu. Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nastojte činiti najbolja dobra djela ili bar ona koja su najbliža najboljim. Znajte da niko od vas neće ući u Džennet samo zbog mnoštva dobrih djela. Allah najviše voli djelo koje je ustrajno pa makar bilo i malo.” (Sahih Buhari) U drugom hadisu stoji da je rekao: “Budite umjereni u dobrim djelima, postit ćete ono što želite.” (Sahih Buhari)

Drugim riječima, što je čovjek iskreniji, dosljedniji u slijeđenju sunneta, učeniji i pobožniji, i što je trudi i ustrajniji je to njegovo djelo biva vrjednije i bolje kod Allaha.

Zato je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, rekao svojim učenicima: “Vi radite više dobrih djela od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a oni su bili bolji od vas.” – “Zbog čega je tako?” – upitali su, a on im reče: “Manje od vas su voljeli dunjaluk i mnogo više su žudili za ahiretom.” (Zuhd, Ibn Mubarek) Dakle, oni su

Iz svega ovoga vidimo da nije toliko važno mnoštvo dobrih djela koliko je važan kvalitet dobrih djela, naročito onih obaveznih. I vidimo da se ne traži samo da se ispuni forma dobrog djela, već da je itekako važna suština dobrih djela.

I na kraju volio bih da navedemo primjer namaza kako da ga popravimo. Možemo reći da namaz ima tri sastvana dijela:

1) Postupci poput kijama, ruku i sedžde.

2) Riječi: Poput početnog tekbira, učenja Fatihe i zikrova.

3) I treći dio vezan za srce: a to su tri stvari:

a) Nijjet, i to je poznato. Za svaki namaz je potrebna namjera.

b) Koncentrisanost u namazu. Da budemo fokusirani na ono što učimo i izgovaramo u namazu.

c) Skrušenost. Da makar jednom na svakom osjetimo strahopoštovanje prema Allahu kojem obavljamo namaz.

Ovako je sa namazom, ali i sa postom, i sa drugim ibadetima i dobrim djelima. Što više budemo nastojali da budu kvalitetnija to će biti kod Allaha prihvaćenija, a nagrada za njih veća. A to je upravo ono što svi želimo.

Izvor:akos.ba