Prodavač Džibril, kupac Mikail

Suštinu ove vjere crpimo iz života Poslanika a.s. i njegovih drugova, a njih je krasila: požrtvovanost , darežljivost, velikodušnost, davanje prednosti drugome nad sobom, skromnost, razumnost, iskrenost…

Prenosi se da je u kući hazreti Alije r.a. bilo pet članova: Alija, Fatima, Hasan i Husejn i njihov sluga Al-Haris. Jedne noći prespavaše gladni, pa kada osvanuše h. Fatima dade Aliji,r.a. svoj ogrtač da ga proda i da im za to kupi hrane. Alija ga proda za šest dirhema. I tako vraćajući se kući susretne jednu skupinu ljudi koji su bili iznureni i gladni. On im dade onih šest dirhema, mada su i njemu i njegovoj porodici bili prijeko potrebni.

Samo što ih napusti susrete ga neki čovjek koji je vodio devu. Nazvavši mu selam upita ga: Hoćeš li kupiti od mene ovu devu Alija? – Kupio bih, ali kada bih imao novca, odgovori Alija. – Platićeš kad budeš imao, reče čovjek. – A koliko košta? Stotinu dirhema, reče čovjek. Pristade Alija na ponudu i povede sa sobom devu. U putu ga srete drugi čovjek i upita ga je li deva na prodaju. Čovjek Aliji dade 160 dirhema za devu. Alija nastavi put kući kad izbi ponovo čovjek koji mu je prodao devu i upita ga: Gdje je deva Alija? – Prodao sam je, reče Alija. – Onda mi daj moj novac, reče čovjek. Alija mu dade njegov novac, a kod njega ostade 60 dirhema. Požuri kući i kada dođe razastre dirheme pred hazreti Fatimu i ispriča joj događaj koji mu se desio, govoreći: Trgovao sam sa Allahom pa mi je za svaki dirhem dao deset dirhema, za šest dirhema sam dobio šezdeset. Nećemo jesti od ovog imetka sve dok slučaj ne iznesemo Allahovome poslaniku – reče Fatima. I odoše njih dvoje Poslaniku a.s. i ispričaše mu događaj. Nasmiješi se Poslanik a.s., i reče: Raduj se Alija, trgovao si sa Allahom pa ti je On dao da profitiraš. Prodavač je bio Džibril, kupac Mikail a deva je Fatimina jahalica u džennetu.

Jedan pjesnik je dobro rekao: «Ako niste kao oni (ashabi) oponašajte ih, oponašanje velikana je uspijeh». Stoga ne možemo tražiti od ljudi da se odreknu formalnosti, svoje vanjštine ili da je odbace, nego da se baziraju na suštinske vrline Islama, jer Allah dž.š. nije propisao formalnosti, kao što je obavljanje namaza, posta, zekata… osim s ciljem da ljudima bude pomagalo u pridržavanju suštine Islama. Tako ako namaz čovjeka ne odvraća od razvrata i loših postupaka to znači da je kao lijepa jabuka truhla iznutra… Neprihvatljivo je također da osoba formom liči na holivudske glumce a priziva sebi veliku pripadnost islamu i pobožnost. Forma i suština su kao Iman i djelo, koji ne mogu funkcionisati odvojeno jedno od drugog. I nije vjernik vjernik ako svoj iman ne potvrđuje djelom. Forma ne može biti nikada mjerilo suštine imana, dok je suština mjerilo forme.

Pokušat ću ukratko sažeti iz mnogobrojnih predaja i hadisa suštinu istinskog vjernika: malo zbori puno radi, vesele čehre, ne kudi niti vrijeđa, niti zavidi niti prezire, ne voli nadmenost, brine se za Ahiret, brine ga stanje okoline, raskošno govori,saveznik šutnje, cjeni vrijeme, ne hvališe se, nije bestidan, ne oholi se, njegovo smijanje su osmijesi, njegovo pitanje traženje nauke, ne škrtari, ne srkleti, nije mrzovoljan, nije neznalica, rijetko se prepire, pravedan i kada je ljut, iskren, pouzdan, odogovoran, ljubazan, darežljiv,blag, strpljiv, ne upliće se gdje mu nije mjesto, zadovoljan sa svojim Gospodarom, ne slijedi strasti, nije žestok prema onome koji ga uznemirava, ne psuje ko ga psuje, ne ljuti se ako mu se neda ili zabrani, ne raduje se tuđoj nesreći, ne spominje nikoga po lošem, predusretljiv, uvijek nasmijan, nije razvratnik niti varalica, pažljivo promatra, oprezan…

Islam nije osvojio svijet osim sa ovim osobinama koje su krasile njegove sljedbenike. Nema nikoga a da se na kraju neće kajati, ako je bio dobročinitelj što nije učinio više dobrih djela, ako je bio lošečinitelj što nije napustio loša djela. Kako bi nam ovo bilo još jasnije navest ćemo jednu predaju u kojoj stoji da se jedan od ashaba veoma razbolio, nakon određenog vremana Poslanik a.s. upita za njega, pa mu bi rečeno da je preselio na ahiret. – Zar nije ništa kazao? upitao je Poslanik a.s.. Kada je osjetio da će umrijeti govorio je: kamo sreće da je bilo više puta… kamo sreće da je bio novi…. kamo sreće da je bila čitava, nismo razumjeli o čemu govori, rekoše. Reče Poslanik a.s: «Vaš prijatelj je jednog dana žurio na džumu namaz pa na putu naiđe na jednog slijepca koji nije imao vodiča, pa ga je uzeo za ruku i poveo u džamiju, kada je osjetio smrt vidio je nagradu za to djelo pa je rekao kamo sreće da je bilo više puta. Jedne hladne zore išao je na sabah namaz i na putu je naišao na promrzlog čovjeka, a na sebi je imao dva ogrtača, jedan nov drugi star. Skinuo je stari ogrtač i njime ga ogrnuo. Kada mu je smrt nastupila vidio je nagradu za to djelo i zato je rekao: kamo sreće da je bio novi tj. da mu je dao novi ogrtač. Jednog dana se vratio svojoj kući upitavši svoju suprugu ima li išta za jesti? Pa mu ona donese jednu pšeničnu lepinu. U tom trenutku neko je pokucao na vrata govoreći, gladan sam. Odlomio je pola lepine i dao siromahu. Na samrtnom času vidio je nagradu tog djela i povikao: kamo sreće da je bila čitava».

Kamo sreće da i mi oživimo suštinu ove vjere u nama i na nama. Zasigurno bi bili zadovoljniji, bili bi i drugačiji u očima drugih, neprijatelji bi nas cjenili a pirjatelji voljeli.

Autor: Alija Rahman(islam.ba)

Izvor:akos.ba