Pravila sam sihre drugima

Došla do te granice da mi se počeo priviđati crni krupni leopard koji me posjećivao uvečer kada bih legla da spavam.Tu jednu noć, pored njega, prividjela mi se u polusnu mršava žena u crnini, počela me vući za ruke, govoreći mi da pođem s njom, i “ti si naša”. Rekla sam joj: “Neću, pusti me!”, a ona me počela daviti…

Moja priča je duga, ali ću se potruditi da je napišem u što kraćoj formi. Sada imam trideset jednu godinu, majka sam i razvedena sam. Kada se sjetim svoje rane mladosti, bilo je ono: “Urekli me…” Uvijek sam se isticala mudrošću i lijepim odgojem. Od malih nogu bila sam vrijedna i povučena, išla u mekteb, klanjala… I oko osamnaeste godine upala u društvo koje mi nije odgovaralo. Ali, to sam tek kasnije shvatila. Neću ni za koga od tog društva reći ništa loše, ma kakvi da su bili. Svi ćemo pred Allahom odgovarati za svoje postupke. Samo ću vam kazati da sam tada upoznala blud, alkohol, počela praviti sihre… i abortirala prvo dijete. Bila iskorištena maksimalno.

Došla do te granice da mi se počeo priviđati crni krupni leopard koji me posjećivao uvečer kada bih legla da spavam.Tu jednu noć, pored njega, prividjela mi se u polusnu mršava žena u crnini, počela me vući za ruke, govoreći mi da pođem s njom, i “ti si naša”. Rekla sam joj: “Neću, pusti me!”, a ona me počela daviti. Odmah sam počela učiti kelimei-šehadet, euzu i bismillu dok mi je ona govorila: “Džaba učiš, ti ideš s nama…”, i taman kad sam pomislila da mi je to zadnji dah na ovom svijetu, koliko me ona davila, počela sam učiti suru Kul huvallahu ehad i ona je odjednom nestala. Skočila sam, upalila svijetlo, bilo je oko pola tri ujutro. Otišla sam u kupatilo i, sva krvava od abortusa koji sam sakrila od majke, okupala se i pala na sedždu dozivajući dragog Allaha svim svojim bićem.

Nekoliko dana nakon toga, Allah je uredio tako da sasvim slučajno pođem na rukju u drugi grad kod jednog šejha. Kad sam ušla u džamiju, ostali “slucajevi” i insani bili su mi smiješni. A u toku slušanja rukje, vidjela sam zmureći svijetlu zemlju kako se talasa i hoće otvoriti da propadnem u nju. Malo je reći da sam osjetila strah, mislila sam tad to je Sudnji dan za mene. Nisam bila svjesna da sam mnogo plakala u toku rukje, ali kada se završila, ja sam nekako bar upola došla sebi. Koristila sam redovno terapiju s medom učeći sure, išla još tri-četiri puta da mi se uči rukja, i sve “bezazlene” sihre koje sam ja napravila i zakopala išla sam otkopavati učeći dove Allahu i moleći Allaha za oproštaj. I dan-danas se nadam i želja mi je da Allah nikad ne dozvoli da ti sihri bilo kome nanesu štetu iako je od tada prošlo preko sedam godina.

Molila sam Allaha da mi uzme dušu, pokušavala se tada ubiti od gorkog kajanja i beznađa, i svjesna da me čeka Džehennem na Sudnjem danu, samo sam molila Allaha da mi dušu poštedi, jer samo On zna kako Ga moja duša obožava. Rekla sam: “I Džehennem će mi Allahu biti miliji nego život na ovom varljivom svijetu.” Prestala sam činiti blud, piti alkohol, prekinula kontakte sa starim društvom, počela učiti Kur’an… Mnogo sam sebe korila, mnogo se kajala, Allah zna sve moje suze… I Allah zna da ni sama ne znam kako sam zalutala i šta se desilo sa mnom tada. Da mi nije bilo Allahove milosti, jer smatram da nikakve nagrade nisam zaslužila, Allah zna šta bi bilo sa mnom. Sjećam se tada, kada mi se počelo priviđati, da sam uzastopice sanjala minaret i ezan, čula kako uči sa minareta. I tad, i sad kad se sjetim, oči mi zasuze od zahvalnosti prema dragom Allahu.

Poslije izvjesnog perioda udala sam se za čovjeka od kojeg sam mnogo strašnog preživjela, i saznala da mu se nana uveliko bavi sihrima. Doživjela sam prijetnje od nje: “Ako me ne budeš slušala, završit ćeš kao njegova bivša žena!” Razvela sam se. Rodila sam dva sina, mali su, i sa mnom su. Pala sam na prosjački štap, što bi rekli, ali Allah daje i uzima. Nije ispunio obećanje da se vjenčamo šerijatski, to me godinama tištilo, odvojio me u drugi grad sa djecom, i nije mi dao da pođem u dzamiju klanjati. Te godine braka nisam ni postila. Ali Kur’an sam čitala, i svaku noć zikrila dugo… Bez zikra i dove Allahu sad ne bi mogla zaspati. Prošlog ramazana sam se pobunila, otišla klanjati teravih-namaz iako mi je prijetio da će, ako izađem zaključati vrata i neću moći kasnije ući u stan, a djeca ostaše u kući sa njim… Pored te tegobe i njegovih ozbiljnih prijetnji, izašla sam iz stana trčeći da ne zakasnim na teravih-namaz, misleći u sebi: “Allah je najveći!” Ništa i niko mi u tim momentima nije bio važan, osim da pođem na namaz. Ma ni mala djeca što su ostala sa nasilnikom, ništa… Samo sam jedva čekala da padnem na sedždu dragom Allahu.

Kada se završio teravih-namaz, nisam imala želju da se vratim u stan njemu, ali pomisao da sam kao majka odgovorna za dva mala djeteta, tjerala me da koračam. Ljutito mi je otključao vrata i žurno otišao u sobu i legao. Mislila sam da se opet nadrogirao. Djeca su bila zaspala. Sutradan nas je napustio bez najave i pozdrava. Završila sam od šoka u urgentnom centru. Bilo me strah kako ću hraniti djecu od tri i dvije godine, a bez centa nas ostavio usred ramazana. Upamtila sam tad riječi jednog džematlije: “Ne brini za djecu i sebe, Allah daje nafaku, ne babo”, koje kao da su me trgnule iz depresije. Tada sam usnila da me neko stvorenje, veće od mene, donese sa bijelim krilima na jednu veliku zidinu sa koje sam vidjela Kabu, i ispred nje narod potamnjelih lica u panici kako vrišti, plače,i pokušava prići Kabi, ali ne može. Pitala sam to stvorenje šta im je, i mogu li ja dolje (da izbliza vidim Kabu), a ono je reklo da ne mogu jer mi nije mjesto uz takve, i da mi je ispunjena želja da vidim uživo Kabu. Nikad se u životu nisam kao tad probudila tako srećna, nakon tog sna. Hvala Allahu Premilostivom, pa mi je podario da bar u snu vidim mjesto na kojem je klanjao naš poslanik Muhammed.

Kad je muž mene i djecu napustio, imala sam osjećaj da sam počela ponovo da dišem. Od tad je prošlo evo skoro sedam-osam mjeseci, razveli smo se, a ja sam nakon njegovog odlaska, Allah da mi oprosti, osjetila olakšanje. Postepeno se vraćam namazu, djeca su već naučila uz mene padati na sedždu i govoriti “Allahu ekber!”
_________________

Od srca što vam mogu kazati iz svog iskustva: Ne ogovarajte druge ni u šali! Ja sam ogovarala bezazleno, pa doživjela da ogovaraju mene. Ne rugajte se onima koji i koje su se udale za razvedene, i ja sam se rugala, pa se udala bila za razvedenog.. .Ne ponižavajte i ne pravite priču o onima koje su se udale trudne, jer ja sam se nevina rugala takvima, pa se trudna udala! Ne rugajte se alkoholičarima, narkomanima, bludnicama, niti bilo kojem Allahovom stvorenju ma kakvo da je, i u ma kakvom da se položaju nalazi, jer ja sam sve to radila,i sve poslije doživjela na svojoj koži… i svojoj duši. Nemojte komentarisati ono što vas se ne tiče! Ja sam komentarisala vračare, pa došla u stanje da pravim sihre. Klela se da ja nikad ne bih abortirala kad bi me momak ostavio kao neke što su, pa sam abortirala. Imala bih mnogo toga napisati, ali možda je i ovo previše.

Podijelila sam sa vama ono što sam doživjela, halalite mi ako nije prijatno za čitanje. Ono što je nepobitna istina jeste da je Allah neizmjerno milostiv i da nije važno ko ste i kakvi ste bili dosad, zatražite od Allaha pomoć i zaštitu, i dobit ćete je. Ali, morate vjerovati u Allaha uvijek, na Allaha nikad ne smijete i nemojte dozvoliti sebi da zaboravite. Jer, Svemogući Allah je beskrajno dobar i prašta, to je moja duša iskusila. Nikad, i ni zbog koga, ni zbog čega, nemojte drugo nešto staviti ispred Allaha, jer će vam se kad-tad obiti o glavu. Nakon svega što sam prošla, i kad se sjetim čega i koga sam se sve plašila, sada vam kažem: Nema veće sile od Allaha, Stvoritelja svega. Samo se Allaha bojim, i nikog više. Sa insanima fino, ili nikako. Naučila sam da ne padam na tuđe provokacije, šejtanove spletke, jer ondje gdje je ljutina, tu je i šejtan. Pazite svoju dušu, ne ljutite se. Molite Allaha da vas uputi na pravi put, podari vam strpljenja (u strpljenju je mudrost), oprosti vam grijehe, pokajte se (mnogo dijelite sadaku, čak i kad nemate, s bismillom), i zaštiti vas od zla vidljivog i nevidljivog svijeta!

Tekst poslala sestra E.
Izvor:n-um.com