Ovako ćeš privoljeti muža da uvaži tvoje mišljenje

Piše: Adnan Abdul-Kadir / Preveo: Amir Durmić

Iskrena dova može skratiti duge i opširne razgovore, uštedjeti vrijeme i prekratiti čekanje, te srce sačuvati zdravim, a krvni pritisak normalnim. Rekao je Uzvišeni Allah: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!’” (El-Mu’min, 60)

Rekao je Omer b. Habib el-Kadi: “Jedne prilike prisustvovao sam sijelu koje je organizirao Harun er-Rešid i na kojem se po pitanju jednog hadisa povela žustra polemika, a glasovi se povisili. Jedni su za dotični hadis kazali da ga od Poslanika, s.a.v.s., prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i da je ispravan, dok su drugi taj isti hadis kategorički odbijali, tvrdeći da nije vjerodostojan. Svako je branio svoje mišljenje, a rasprava se samo rasplamsavala. Sve je otišlo tako daleko da jedan dio prisutnih reče: ‘Ebu Hurejre nije vjerodostojno prenosio hadise!’, te naglasiše da je on bio lažac. U svemu tome ja primijetih da se Harun er-Rešid priklonio ovoj drugoj skupini koja je loše govorila o Ebu Hurejri, radijallahu anhu, te da podupire njihovo mišljenje. Ja tada rekoh: ‘Taj hadis je ispravan i vjerodostojno je prenesen od Poslanika, s.a.v.s..’ Harun er-Rešid srdito me pogleda, a ja napustih sijelo i odoh svojoj kući. Nije prošlo mnogo vremena a dođe mi mladić koji mi reče: ‘Vladar te zove. Budi spreman da umreš. Namiriši se i pripremi ćefine!’ Tada sam se iskrenom dovom obratio Uzvišenom Allahu, rekavši: ‘Gospodaru moj, Ti vrlo dobro znaš da sam štitio i branio druga Tvoga Vjerovjesnika, s.a.v.s., i trudio se da ne dopustim da njegovi drugovi budu omalovažavani, pa Te zbog toga molim da me zaštitiš od njega.’ Doveli su me pred Er-Rešida koji je sjedio na svojoj stolici. Rukavi su mu bili zavrnuti, a u rukama je držao sablju. Pred njim je bio kožni tepih na kojem su se vršila pogubljenja. Kada me je ugledao, reče: ‘O Omere b. Habibe! Niko mi se na onako drzak način nije obratio, niti mi se usprotivio i odbrusio kako si to ti učinio’, a ja mu odgovorih: ‘O vladaru pravovjernih! Riječi koje si izgovorio i stav koji si branio i mišljenje kojem si se priklonio i za koje si se zalagao jesu omalovažavanje i ismijavanje Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i svega onoga sa čime je on došao! Ukoliko su njegovi ashabi koji su nam prenijeli hadise od njega bili lažovi, onda je i šerijat ništavan i nevažeći, a islamske dužnosti, poput namaza i posta, kao i ostali islamski propisi, poput propisa o sklapanju braka, razvoda, šerijatskih sankcija i kazni, više ne vrijede te ih treba odbaciti. O vladaru pravovjernih, ne d’o Allah, ne d’o Allah, da takvo nešto pomisliš ili da se takvoj opciji prikloniš! Pa ti si preči od svih drugih ljudi da ljubomorno čuvaš i štitiš čast i dostojanstvo Allahovog Poslanika, s.a.v.s.!’

Kada je čuo moje riječi, odjednom dođe sebi i reče: ‘Oživio si me, o Omere b. Habibe, oživio si me, o Omere b. Habibe! Oživio si me, Allah te poživio, oživio si me, Allah te poživio!’”

Cijenjena suprugo, nemoj zaboraviti Uzvišenom Allahu uputiti dovu i prije nego s mužem započneš razgovor. Znaj da je srce tvoga muža između dva Allahova prsta i da ga On prevrće kako hoće. Uzvišeni je kazao: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.” (El-Bekare, 186)

Kada je šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, pozvan na raspravu sa zabludjelom sektom poznatom pod imenom betaihijje, islamski vladar u tom vremenu insistirao je i od Ibn Tejmijje kategorički zahtijevao da se s njima susretne i da s njima polemizira. Pripadnici ove sekte su na raspravu došli u grupama i u velikom broju, te su vrišteći i galameći, tresući se i pjeneći, uz ples i u luđačkom transu, mahnito mahali glavama, demonstrirajući tako svoje demonske rituale. Sve to izgledalo je čudno i neobično, te su kod prisutnih uspjeli izazvati strahopoštovanje.

Noć uoči susreta s ovim sektašima, Ibn Tejmijje se iskreno obratio Uzvišenom Allahu te Ga usrdno i pobožno molio da mu pomogne protiv njih. Dugo je ostao na sedždi upućujući Allahu dove. U vezi s tim, Ibn Tejmijje je kazao: “Te noći sam od Allaha tražio pomoć i pobjedu, kao što sam od Njega tražio i da me uputi i učvrsti na Pravome putu. Postupio sam onako kako u ovakvim i sličnim situacijama postupaju Njegovi dobri robovi, obraćajući Mu se iskreno i usrdno.”

Nakon što se pojavio na zakazanom mjestu, dijalog je počeo. Prizor je bio vrlo upečatljiv i fascinantan, a kada se rasprava okončala, ljudi su počeli citirati sljedeći kur’anski ajet: “I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi” (El-A‘raf, 118-119). Ljudi koji su prisustvovali ovoj raspravi, ali i pripadnici ove zabludjele sekte, redom se odazvaše pozivu koji im je nakon rasprave uputio Ibn Tejmijje, te se javno preobratiše i postadoše sljedbenici Kur’ana i sunneta.

Pomoću dove čovjek postiže ono što u stvarnosti svojim trudom i zalaganjem nije u stanju postići. Dova čini da njegov trud koji je uložio urodi plodom, te da ostvari ono što je zacrtao, i da rezultati budu čak i bolji od onih koje je namjeravao postići. Iskreno obraćanje Allahu dovom razvezuje čovjekov jezik te on s lahkoćom iznosi argumente koji prisutnima šalju jasnu poruku koju njihovi umovi percipiraju, a njihova srca s radošću prihvataju.

Kada je Uzvišeni Allah faraonu poslao Musaa, alejhis-selam, i naredio mu da ga pozove da vjeruje samo u Allaha Jednog i Jedinog i da samo Njega obožava, Musa, alejhis-selam, uputio je svome Gospodaru iskrenu dovu u kojoj je kazao: “Gospodaru moj”, reče Musa, “učini prostranim prsa moja i olakšaj zadatak moj, odriješi uzao sa jezika moga, da bi razumjeli govor moj” (Taha, 25-28). Zatim se Musa, alejhis-selam, uputio faraonu potpuno smiren i staložen, a Uzvišeni Allah je Svojom milošću učinio pa su argumenti koje je Musa, alejhis-selam, iznio, našli plodno tlo i dali rezultate. Naime, svi prisutni sihirbazi koje je faraon pozvao kako bi štitili njega i njegov položaj, odazvali su se Musau, alejhis-selam, i postali njegovi sljedbenici, a nakon toga i svi do jednog Allahu na sedždu pali rekavši: “Mi vjerujemo u Gospodara svjetova”, povikaše, Gospodara Musaova i Harunova!” (El-A‘raf, 121-122). Ovo je, dakle, rezultat iskrene i usrdne dove, rezultat koji je malo ko mogao očekivati.

Poštovana suprugo, savjetujem ti da se Uzvišenom Allahu obratiš iskrenim dovama i prije nego što s mužem započneš dijalog, a dovi i u vrijeme dok s njim razgovaraš, a potom iščekuj lijep rezultat.

Uzvišenom Allahu se obrati sa iskrenom dovom i čvrsto vjeruj da će ti se On odazvati. Imaj lijepo mišljenje o svome Gospodaru koji je u hadisi-kudsijju kazao: “Ja prema Svome robu postupam onako kakvo on mišljenje ima o Meni.”

Budi iskrena i istinoljubiva

Ebu Abdullah je redovni oficir u vojsci. Upoznao sam ga nakon okončanja oficirskog kursa koji sam pohađao za vrijeme služenja vojnog roka. Po završetku spomenutog kursa raspoređen sam u jednu kasarnu u kojoj sam trebao ostati na dužnosti do daljnjeg. Na dužnost sam došao polovinom mjeseca ramazana. Bio je ponedjeljak. Sa Ebu Abdullahom sam dijelio sobu. Ko god bi vidio ovog čovjeka, odmah bi znao da se radi o pravoj muškarčini i neustrašivom čovjeku. Međutim, kada me ugledao i primijetio moju bradu, lice mu se namrgodilo i namrštilo. S teškom mukom je odgovarao na pitanja koja bih mu postavio. Iako je bio ramazan, s nama čak ni podne-namaz nije klanjao.

Nakon pet dana, dakle u subotu, ušao sam u kancelariju i Ebu Abdullaha zatekao kako čita islamsku literaturu. U rukama je držao misvak i njime čistio zube. Lice mu je blistalo čudnim sjajem. Nazvao sam mu selam, a on mi je uzvratio nasmiješenog i vedrog lica, odgovarajući mi najljepšim frazama. To me je ohrabrilo da se s njim upustim u ozbiljan razgovor.

“Da li si oženjen?”, upitah ga, a on mi uz najljepši smiješak odgovori: “Ne, ali molim Allaha da mi podari čednu i kreposnu djevojku”, a zatim nastavi: “Da si mi u srijedu postavio ovo pitanje, ja bih ti odgovorio riječima: ‘Allahu se utječem od ženidbe.’”

“Šta se desilo u međuvremenu? Hajde, ispričaj mi!”, rekoh mu, a on me uze za ruku i odvede napolje te započe svoju priču: “Znaj da sam bio mladić bez islama. Namaz i post su mi bili strani pojmovi. Sve što ti od loših i ružnih djela može pasti na um, sve sam to činio i u praksu sprovodio. Ovog ramazana u kojem se još nalazimo, kada bi ljudi izlazili iz džamije sa sabah-namaza, ja bih odlazio u posjetu svojoj djevojci sa kojom bih činio sve ono što čine bračni drugovi. Pred Allahom nisam osjećao ni stid ni strah.

Dok sam prošle srijede sa svojim prijateljima sjedio u gostinskoj sobi naše kuće, u sobu je ušao prijatelj moga brata koji inače drži do vjere i vjerskih propisa. Bratovom prijatelju, koji je također pobožan i bogobojazan čovjek, poželio sam dobrodošlicu, kao i čovjeku koji je došao s njim. Prema njima sam bio učtiv i pristojan samo iz razloga što su prijatelji moga brata. Taj bratov prijatelj počeo nam je dijeliti savjete i upute, a mi smo jedva čekali da završi i da ode. Kada je konačno završio, riječ uze čovjek koji je došao s njim, te nam i on poče vaziti. Podsjetio nas je na teško stanje naše braće muslimana u raznim dijelovima svijeta koji se suočavaju sa velikim problemima, kao što su siromaštvo i bolest, te nas, nakon što je završio, pozvao da se svojim novčanim prilozima uključimo u humanitarni rad. Na njemu se vidjelo da je krajnje iskren i istinoljubiv čovjek, međutim, nama je dosadio i jedva smo čekali da završi i ode. Na kraju svoga izlaganja uručio nam je neke papire koji su bili dio humanitarne akcije, a koje bismo mi, ukoliko se za to odlučimo, potpisali i time se obavezali da ćemo mjesečno izdvajati određenu sumu novca za pomoć potrebnim muslimanima širom svijeta. Sve nam je to išlo na živce, međutim, šutjeli smo iz poštovanja prema mome bratu čiji su poznanici bila ova dvojica.

Kada je stigao do mene, pružio mi je spomenuti papir i ja sam ga uzeo. Čim su moje ruke preuzele dotični papir, istog trena su se i zatresle. Nakon što sam ga pogledao, prvo što sam vidio da na njemu piše bilo je sljedeće: ‘Kada čovjek umre, sva njegova djela se prekidaju osim troje: trajna sadaka koju je zavještao, znanje (koje je iza sebe ostavio i) koje će koristiti drugima, i dobro dijete koje će za njega doviti.’ Moje oči se odjednom ispuniše suzama, a inače sam čovjek čije suze niko od ljudi nikada nije vidio jer sam uvijek smatrao da plakanje pred drugima narušava imidž muškarčine. Međutim, i pored činjenice da se nalazim u društvu svojih prijatelja, ovoga puta suze nisam mogao sakriti. Uzeo sam dotični papir i zaklonio svoje lice kako moji prijatelji ne bi vidjeli suze koje su tekle poput bujice. Odjećom sam prekrio lice i brzo napustio gostinsku sobu. Vani sam nastavio plakati baš kao djevojčica, i gušio sam se od plača. Da, plakao sam i pored toga što sam osoba koja nikada u životu nije plakala. Dok sam tako plakao, začuo sam glas imama koji je u obližnjoj džamiji klanjao noćni namaz. Inače, učenje imama se prenosilo preko zvučnika tako da se glas čuo u čitavoj mahali. Pohitao sam u kupatilo, okupao se i uzeo abdest, a potom se žurno uputio u džamiju gdje su ljudi klanjali noćni namaz. Pridružio sam im se i klanjao prvi namaz u životu.

Ujutro, nakon što sam u džamiji obavio i sabah-namaz, prišao sam imamu i ispričao mu svoju situaciju. Upitao sam ga hoće li mi Allah oprostiti, a on mi umjesto odgovora prouči riječi Uzvišenog Allaha: ‘I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je’ (El-Furkan, 68-70). Kada je završio, osjetio sam ushićenost i neopisivu radost. Vratio sam se kući preporođen, prsa ispunjenih radošću i spokojem.

U razgovoru s mužem budi krajnje iskrena i istinoljubiva, pa ćeš, uz Allahovu pomoć, uspjeti u ostvarenju svojih namjera.

Samo Allah ukazuje i upućuje na Pravi put, pa zato hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!
Izvor:saff.ba