Dvije sestre kao primjer velikodušnosti

Jednog dana Abdullah ibn Zubejr je rekao okupljenima oko sebe: „Nikada nisam upoznao nekoga ko je velikodušniji od moje majke i moje tetke“.

Ovako je on opisao Esmu i Aišu, r.a. Abdullah, sin Esmin i nećak Aišin, pojašnjava: „Njihova velikodušnost je bila različita. Aiša, r.a., je skupljala stvari, a nakon što bih ih prikupila, onda bi ih podijelila. Esma, r.a., s druge strane ne bi ništa ostavljala za sutra”. (El-Edeb el-Mufred)

Odmah primjećujemo kako je njihova velikodušnost suprotna- jedna žena bi sačekala dok ne sakupi veliku količinu koju bi darovala, dok bi druga davala čim bi dobila. Međutim, jedna metoda udjeljivanja nema prednost nad drugom. Oba oblika se smatraju vrlinom.

Među velikim brojem vrlina po kojima znamo našu majku Aišu, r.a., je i ona da je dobila nadimak po dobročinstvu. Zvali su je Umm el-Tib (majka mirisa). Korištenje umm ili majka na arapskom naglašava da je osoba izvor nečega ili da je to posebna karakteristika te osobe ili predmeta. Aišu, r.a., su zvali umm el-Tib jer je na novac koji bi udjeljivala nanosila parfem. Kada su je upitali zbog čega to radi, ona je objasnila da sadaka prvo dođe do Allaha nego do osobe koja prima, tako da je željela da miriše lijepo. Ona je to toliko često radila da joj je postalo zaštitni znak i dobila je po tome nadimak.

Esma, r.a., je bila poznata po svojoj snazi i otpornosti. Bila je starija deset godina od sestre Aiše, r.a. Kao mlada djevojka prešla je kilometre dok je stigla do pećine izvan grada, gdje su se krili njen otac Ebu Bekr, r.a., i Poslanik, s.a.v.s, prilikom hidžre za Medinu, kako bi im donijela hranu. Zbog njene kreativnosti u donošenju namirnica, Poslanik, s.a.v.s., joj je lično dao nadimak. Ona je postala poznata kao Zatu-n-Nitakajn, što znači vlasnica dva pojasa. Da bi sakrila hranu koju je nosila, Esma, r.a., je poderala svoj pojas na dva dijela i sakrila hranu ispod odjeće. Dio ove priče koja nije dobro poznat jeste da se Esma, r.a., malo prije toga udala i da je bila trudna u to vrijeme.

Ovaj kratki uvid u njihove živote nam pokazuje kako su ove žene otjelotvorenje velikodušnosti. Šta možemo konkretno naučiti iz ove priče?
Prvo, učimo da postoje koristi i izazovi u oba načina davanja, ali da obje metode mogu da nas uvrste u velikodušne osobe. Esmin metod nas uči da konstantno trebamo imati naviku da dajemo onda kad dobijemo. Davanje čim dobijemo će nas uvrstiti među najvelikodušnije osobe. Slučaj Aišinog, r.a., davanja nakon što prikupimo, može izgledati teže. Živimo u društvu koje podstiče akumuliranje i prikupljanje stvari. Kada imate jednu stvar u ruci, može biti znatno lakše da se dadne nego da se skupljaju veće količine i sve dadne odjednom. Ali, suština je da bi trebali davati. Postavlja se pitanja: kako ovakav način davanja možemo prilagoditi našim prilikama i učiniti sebe boljim osobama?

U Kur’anu Allah, s.v.t., kada govori o Merjem opisuje je kao najpobožnijeg vjernika. On, s.v.t., nije precizirao ‘pobožna vjernica’ ističući da je njena pobožnost povezana sa njom kao ženom, već je pol prevaziđen. Ona, i svi mi, smo prije svega vjernici. Slično tome, Abdullah, r.a, nije rekao da su ove dvije žene najvelikodušnije žene, u njegovim očima, već da su one najvelikodušnije od svih koje je poznavao.

Abdullah, r.a., je također naglasio razliku između davanja Aiše, r.a., u odnosu na učestalost Esminog, r.a., davanja. Uprkos ovoj očitoj suprotnosti, on je prepoznao da oba oblika davanja utjelovljuju velikodušnost. Nije bitno na koji način slijedite sve dok izdvajate, dajete. Abdullah, r.a., nije rekao šta su to zapravo njegova majka i tetka davale, ali iz ovog možemo shvatiti da nisu davale samo novac već razne stvari.

Ukoliko potražite pod ‘sadaka’ u bilo kojoj zbirci hadisa, pronaći ćete na stotine i stotine predaja i primjera udjeljivanja sadake. Allah, s.v.t., i Njegov poslanik, s.a.v.s., nas uče da su davanje sadake i velikodušnost važne i plemenite osobine vjernika. Ipak, nisu nam odredili samo jedan način da budemo velikodušni. Čin koji utjelovljuje opću vrlinu poput iskrenosti i dobrote može se praktikovati na mnogo načina. Esma, r.a., i Aiša, r.a., nas uče dva načina na koja se možemo ubrojati u velikodušne osobe.

Važna lekcija iz ove predaje jeste da bismo trebali personalizirati naše ibadete. Znamo da postoje ibadeti koji imaju posebne uslove i prakse od kojih ne možemo odstupati, poput namaza ili posta. Ali, raditi opće dobro, što se smatra ibadetom, može se oblikovati tako da odgovara našoj ličnosti. Svi mi imamo jedinstvene darove kojima nas je Allah, s.v.t, počastio. Trebali bi da koristimo ove talente kako bismo činili ibadet Allahu i koristili sebi i osobama oko sebe. Trebali bismo biti kreativni i pronaći naš vlastiti, jedinstveni način da uradimo dobro, pod okriljem većih pohvalnih djela. Islam ne guši naše ličnosti niti kvalitete. Umjesto toga, islam ističe našu ličnost. Dr. Sherman Jackson ovo izvrsno opisuje na sljedeći način: „Nemojmo misliti da se veličina može postići samo tako što ćete postati šejhom. Mnogi od nas ne pronađu veličinu jer nismo pronašli sami sebe. Previše smo zauzeti da budemo neko drugi i njihova veličina. Zato jer nismo fokusirani na Allaha mi ne možemo vidjeti veličinu koju Allah želi da mi postignemo. Kada pronađemo taj put, talenti i ukorijenjene vrijednosti će uroditi plodom“.

Možete biti velikodušni na mnogo načina, zavisno od vaših okolnosti i ličnosti, jer je to prilagodljivo islamu. Ponekad uzimamo velike vrline i predstavimo ih linearnim i restriktivnim definicijama kako bi po njima postupali. Na primjer, svi znamo da je iskrenost vrlina. Ali, da li iskrenost znači samo govoriti istinu? Zar iskrenost ne uključuje zarađivanje na halal, pošten način ili iskrenost u jedenju iz čistih i dobrih izvora? Velikodušnost nije samo u davanju novca niti je samo davanje onda kada nešto dobijete. Da, davanje novca je dio velikodušnosti ali također može biti posvećivanje pune pažnje ljudima onda kada vam nešto pričaju. Ona može biti i provođenje vremena sa porodicom. Može biti srdačna dobrodošlica gostiju. Kada ograničimo vrlinu, mi ograničavamo sebe i naš islam. Ako pokušamo prenijeti ove vrline u sve što radimo, ako odemo iznad linearne definicije, onda ćemo živjeti islam i raditi na tome da svaki aspekt našeg života bude prožet islamskim vrlinama.
Ova kratka predaj Abdullaha, r.a., na prvi pogled nas može naučiti samo da je velikodušnost vrlina. Dublje analiziranje nam omogućava da uvidimo kako su dvije velike žene utjelovile velikodušnost i kako možemo biti kreativni u našim ibadetima.

Napisala: Jusra Ovais

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba