Sa’d ibn Ebi Vekas, poznat i kao Sa’d ibn Ebu Vekkas, bio je istaknuti ashab (drug) poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i jedan od prvih koji je prihvatio islam. Rođen je 595. godine u Mekki, u plemenu Kurejšija, od oca Ebu Vekkasa i majke Hamne. Poticao je iz uglednog plemena Benu Zuhra, što ga je činilo rođakom Poslanikove majke Amine.
Rani život i prihvatanje islama
Sa’d je od malih nogu pokazivao sklonost ka streljaštvu, provodeći vrijeme izrađujući lukove i strijele. Za razliku od svojih vršnjaka, nije bio sklon obožavanju kipova niti sudjelovanju u tadašnjim paganskim običajima. Sa 17 godina, postao je jedan od prvih koji je prihvatio islam, što je izazvalo negodovanje među Kurejšijama. Njegova majka, pokušavajući ga odvratiti od nove vjere, zaprijetila je štrajkom glađu, ali je Sa’d ostao čvrst u svojoj odluci.
Doprinos u bitkama
Sa’d je bio poznat po svojoj vještini u streljaštvu i hrabrosti na bojnom polju. Učestvovao je u svim glavnim bitkama zajedno s Poslanikom, uključujući Bitku na Bedru, gdje je njegov brat Umejr poginuo kao šehid. Njegova preciznost u gađanju i hrabrost donijele su mu poseban status među ashabima.
Uloga u širenju islama
Nakon smrti Poslanika, Sa’d je nastavio služiti islamu pod halifama Ebu Bekrom i Omerom. Bio je zapovjednik muslimanske vojske u Bitci kod El-Kadisije, koja je dovela do pada Sasanidskog carstva. Također je zaslužan za osnivanje grada Kufe u Iraku.
Ličnost i karakter
Sa’d je bio poznat po svojoj pobožnosti, skromnosti i bliskosti s Poslanikom. Poslanik ga je nazivao svojim daidžom, ističući njihovu rodbinsku vezu. Bio je među desetoricom ashaba kojima je obećan Džennet.
Smrt
Sa’d ibn Ebi Vekas preselio je na Ahiret 674. godine u Medini. Bio je posljednji preživjeli među desetoricom kojima je obećan Džennet, ostavljajući iza sebe bogato naslijeđe vjere i hrabrosti.