Tajnu sretnog života naučio sam gledajući kako moja žena pere suđe…
Prije nekoliko godina, počeo sam da patim od jakih bolova u želucu. Budio sam se noću dva do tri puta, zgrčen od bolova, jadan i preplašen. Progonila me je misao da su ti bolovi simptomi raka na želucu, bolesti od koje mi je umro otac. Na sreću, ljekarski pregled je odagnao moja strahovanja. Poslije temeljnih ispitivanja, ljekar mi je saopćio da su bolovi u želucu rezultat jake nervne i emocionalne napetosti. Zaista, u to vrijeme sam radio gotovo danonoćno, jer sam se pored uobičajenog posla, prihvatio i predsjedničke dužnosti u nekoliko lokalnih društava i organizacija, što je značilo da nisam imao ni trenutka slobodnog vremena. Budući da bolovi nisu popuštali, poslušao sam savjet ljekara i počeo se više odmarati.
Jednog dana, dok sam sređivao svoj pisaći sto, pala mi je naum sjajna zamisao. „Zbog čega ne bih sve svoje brige počeo da bacam u korpu za otpatke, kao što to činim sa starim bilješkama, pismima i rokovnicima?“, upitao sam se. „Zbog čega se uvijek opterećujem brigama koje će ionako nakon nekoliko mjeseci biti zaboravljene i zastarijele, baš kako i svi ovi stari papiri?“ Ta misao me je oraspoložila. Osjetio sam da mi je laknulo, kao mi je neka nevidljiva ruka skinula težak teret s pleća. Od toga dana se pridržavam pravila da sve brige i probleme, koje ni uz najbolju volju nikako ne mogu riješiti – jednostavno bacim u korpu za otpatke!
Drugi događaj se zbio jednog dana dok sam sjedio u kuhinji i odustno posmatrao suprugu kako pere posuđe. Pjevala je. „Vidi, kako samo imaš veselu ženu“, pomislio sam. Udata je za tebe punih osamnaest godina, svakog dana pere sudove i obavlja teške kućne poslove, a uvijek je vedra i nasmijana! Zamisli kako bi joj bilo da je onog dana kada se udavala za tebe razmišljala o gomili sudova koje će kao supruga i majka morati u životu oprati! Hrpa prljavog suđa koje do tada oprala je bila visoka kao planina. Sama pomisao na takvu gomilu odvratila bi od udaje svako normalno žensko biće. Ona to ipak nije učinila. Prihvatila je pranje suđa kao neizbježan dnevni posao i ne žali se na njega, jer svakog dana opere po jednu hrpicu, ni ne razmišljajući o sutrašnjoj…
Ta razmišljanja su mi pomogla da shvatim u čemu griješim. Ja se u životu uvijek trudim da operem jučerašnje, današnje, sutrašnje, pa čak i prekjučerašnje neuprljano posuđe! Zastidio sam se samoga sebe i odlučio da izvučem trajnu pouku iz ženinog primjera s prljavim posuđem.
Bila mi je to dobra životna lekcija. Naučila me je bezbrižnom načinu života, i sada više ne patim od nesanice, ni od bolova u želucu. Nerješive brige i probleme bacam u korpu za smeće, a sutrašnje prljavo posuđe ostavljam za sutra.
Izvor: Ispovijest Williama Wooda iz: Dale Carnegie, How to stop worrying and start living, Pocket Books, London, 2004.
saff.ba
