Kakve su naše dove ili zašto nam dove nisu primljene?

Mnogo je kazano i napisano o dovi. O njenom jezičkom i terminološkom značenju. O (pred)uvjetima za ispravnost dove, najboljim i najodabranijim mjestima i vremenima za njeno činjenje. O tome neću pisati.

Kod spominjanja (pred)uvjeta za ispravnost dove govori se o iskrenosti i mnogim elementima koje valja ispuniti da bi dova mogla biti primljena.

Uz sve ovo smatram da pogrešno razumijevamo dovu…

Kada ćemo shvatiti da formalna dova, makar ispunili (skoro) sve (pred)uvijete nije dovoljna i, kao što vidimo, ne mijenja stvari i probleme Ummeta.

Vjerujem da su ovih dana stotine hiljada muslimana, okupljenih na hadždžu, učili dove Allahu dž.š. da pomogne muslimane u Burmi. Učili su dove na mjestima koje su hadisima Poslanika a.s. označena kao mjesta gdje se dove primaju ili imaju veću šansu da budu primljene i u vremenima koja su isto takva. Pored njih, desetine i stotine miliona muslimana širom muslimanskog svijeta je molilo Allaha dragoga istu stvar.

Ove godine su u žiži interesovanja Rohingyja muslimani u Burmi, a muslimane u Siriji, Iraku, Kašmiru, Jemenu, Afganistanu,… koji već godinama trpe i preživljavaju u teškim uvjetima, skoro da smo i zaboravili. O Palestini da i ne govorimo.

Zašto nam dove nisu primljene iako ih milioni jezika uče i milioni suznih očiju prate?

Da ne bih bio pogrešno shvaćen, odmah da kažem, da mi trebamo učiti naše dove za sve muslimane, ali smatram da nas to generaliziranje u učenju dove upravo odvraća od fokusiranja na konkretne slučajeve gdje tražimo Allahovu pomoć i podršku. Naše učenje dove i naše obraćanje Onome koji dove prima i Koji pomaže onima kojima je pomoć potrebna je previše univerzalizirano, rekao bih, a sve je manje fokusa na konkretni slučaj.

Možemo, radi ilustracije, navesti primjer dove u kojoj molimo Allaha dž.š. da nama bosanskim muslimanima pomogne. I to je lijepo, naravno, ali smatram da se u ovome krije neodgovornost u učenju dove. Kako?

Naravno, kada tražimo od Allaha ne moramo davati instrukcije kako bi to trebalo da nam bude dato ili odgovoreno, ali je važno konkretizirati naše molbe. Npr. Da tražimo Allahovu pomoć da pomogne muslimanima u Bosni da se kutarišu korupcije i nepotizma. Ako je onaj ko uči dovu iskren i to što moli stvarno i misli on mora svojim životom to svjedočiti. Ne primati i ne davati mito, sve oblika nepotizma u svome životu neutralizirati i svoj život fokusirati u tom pravcu. Tek tada njegova dova ima snagu, jer je učinio što je mogao i da bi nastavio traži i moli učvršćivanje koraka svojih na tom putu i pomoć Allahovu.

Dova da Allah pomogne bosanske muslimane da se oslobode nepotizma bi mogla biti na neki način bogohulna iz usta osobe koja se zaposlila preko veze, sređuje poslove preko veze ili bar za ljude u svojoj sredini, u svojoj porodici, rodbini, ulici ili čaršiji koji tako rade gleda hladnokrvno, smatrajući da se protiv nepotizma treba boriti neko drugi a ne on. Njegova dova je ismijavanje sa dovom.

Dova mora, prije svega, mijenjati nas, naše stanje,…i onda ćemo mi, uz Allahovu pomoć, biti oni koji će mijenjati stvari i rješavati probleme svoje lokalne zajednice (džemat) i Ummeta.

Pa zar nam Resulullah a.s nije to svojim primjerom potvrdio?

On nije sjedio i učio dove da Allah sačuva Medinu uoči Bitke na Uhudu, niti uoči Bitke na hendeku, niti je sjedio i dovom oslobodio Mekku,… Nego je uradio sve u svojoj moći i onda činio dovu za pomoć Božiju.

Ni sultan Mehmed Fatih nije osvojio Istanbul sa šilteta, sa šoljom čaja u jednoj i nargilom u drugoj ruci. I on je zasukao rukave, uložio napore i sve efektivne snage Osmanskog carstva stavio u službu pripremanja opsade i osvajanja Istanbula. I, siguran sam, učio dovu Allahu Uzvišenom da ga pomogne i podrži.

Mnogim kur’anskim ajetima i hadisima prilazimo površno bez razmišljanja o razlogu upotrebe riječi ili načinu kako je nešto kazano. A, ubijeđen sam, da ništa nije slučajno. Pa tako nije ni slučajno Muhammed s.a.v.s. kazao u sahih hadisu kojeg prenosi Alija r.a., a Hakim bilježi u Mustedreku: „Dova je oružje vjernika, stub vjere i svjetlo nebesa i zemlje“.

Zašto je, uopće, Poslanik a.s. spomenuo oružje ovdje?

Oružje nema funkcije dok je okačeno o zid ili konzervirano i deponovano negdje. Oružje ima funkciju kada je na bojnom polju. Kada se njime vojnik služi da nešto brani ili napada. Poslanik a.s. ništa nije rekao bezveze. Pa tako i ovo. Ako je dova oružje onda znači da to nije stvar mindera, lijenosti i nesposobnosti.

Vojska je organizacija u kojoj se mnogo radi na mobilnosti, planiranju, disciplini, efektivnosti… a sve s ciljem postizanja cilja – odbrane ili osvajanja. E sad, ako je dova oružje vjernika to znači: vjernik je vojnik i mora da bude mobilan, da planira, da se osposobljava, da bude orjentiran na postizanje cilja i u tome će mu pomoći dova. Ili, ne može postići pravi cilj bez dove (oružja). Jer, dova je priznanje da nam je potreban Allah s.v.t. i da se na njega oslanjamo i od njega pomoć i podršku tražimo. Ona u biti ima vezu sa čistotom nijjeta našeg.

Zamisli ljenčugu, nesposobnjakovića, osobu koja niti planira, niti želi da uspije, niti se osposobljava da postiže rezultate,… a ima oružje. Oružje ništa ne znači. Nije efektivno. Džaba snajper onome ko ne zna i nije se osposobio da zna gađati.

Tako je i s dovom. Kada muslimani budu davali od sebe što budu mogli, kada budu orjentirani da uspiju i kada budu sve uradili da pomognu, recimo, braći i sestrama u Burmi, onda će dova biti oružje…

Kao što je i Poslanik a.s. opremio najbolju vojsku koju je mogao, prepješačio s tom vojskom 150 kilometara kroz pustinju; zaposjeo položaje na izvorima Bedra nakon što je prihvatio prijedlog o razmještaju vojske od strane iskusnog ratnika koji je poznavao ratnu taktiku (ovo govori da je u ostvarenju cilja nužan multidimenzionalan pristup);… Kada je sve to uradio, onda je noć uoči bitke proveo učeći dovu toliko predano da mu je ogrtač sa ramena spao (predaju bilježi Muslim). Uzvišeni Allah, dž.š., se odazvao na dovu Poslanika a.s. i muslimansku vojsku pomogao sa vojskom meleka.

Naše popravljanje, dakako, dolazi sa Allahovom dozvolom i uz Allahovu pomoć i treba Ga moliti i učiti Mu dovu.

Više puta u Kur’anu nalazimo dovu u kojoj stoji :”…Gospodaru, učvrsti naše korake i pomozi nas protiv nevjerničkog naroda.”

A nije kazano … Gospodaru, dok mi sjedimo Ti pobjedi našeg neprijatelja.

Spominjanje “učvršćivanja koraka” podrazumijevamo da ne sjedimo nego da smo aktivni, a sintagma “pomozi nas…” podrazumijeva da mi imamo cilj i da na njegovom ostvarenju radimo, ali znamo da nam treba Allahova pomoć i zato je molimo.

Sve naše dove trebaju biti u ovom smislu.

Blasfemično je smatrati da Allah, dž.š., hoće i želi ispunjavati naše dove, ma gdje i ma ko ih učio, a da pritom nismo ispunili (pred)uvjete da dova bude primljena … O tome je pisano mnogo, kao što sam na početku kazao.

Zato, smatram da naš fokus treba biti na nama i na onome na što možemo utjecati uz Allahovu pomoć.

Danas je aktuelno i najjednostavnije da putem Facebooka sa raznim ljudima razmjenjujemo ideje i razmišljanja o mnogo čemu ili da pak vidimo kako drugi razumijevaju određene aspekte islama. Često nalazimo iznesenu „zabrinutost“ muslimana za stanje drugih muslimana. Uče se javne dove, uz photo-dokaz, s rukama uzdignutim ka nebu u kojima se kitnjastim jezikom moli i traži sve i svašta za muslimane koji su, recimo, hiljadama kilometara daleko.

To me posebno naljuti. Zašto? Zato što često na profilima takvih ljudi vidiš toliko netrpeljivosti, zla, mržnje, neodgoja,… i vidiš na djelu da od njegovog jezika nisu mirne njihove komšije, sugrađani, drugi muslimani s kojima (možda) živi u istoj ulici ili čaršiji. I onda, zamisli apsurda, takav moli Allaha da pomogne muslimane koji su daleko, daleko, a praktično mrzi one muslimane s kojima je u komšiluku.

Ovo nije poziv za prestajanje učenja dove za muslimane ma gdje se nalazili, već poziv da konačno počnemo/nastavimo raditi na onome što možemo promijeniti na bolje uz dove Uzvišenom da nas na tom putu pomogne.

(imam.ba)