Poruka onima koji žele osigurati budućnost svojoj djeci

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi se da je islamski učenjak Mukatil ibn Sulejman (umro, 150. h.g./767. po Isau, a.s.) ušao kod abasijskog halife El-Mensura na dan kada je proglašen halifom, pa mu je El-Mensur, rekao: ”Posavjetuj me, Mukatile!” Mukatil mu je rekao: ”Hoćeš li da te posavjetujem na osnovu onoga što sam vidio ili na osnovu onoga što sam čuo?”

”Pričaj mi o onome što si vidio”, odgovorio je halifa El-Mensur.

Mukatil ibn Sulejman, rekao je: ”Vođo pravovjernih, halifa Omer ibn Abdul-Aziz imao je jedanaest sinova, a kada je otišao sa dunjaluka iza sebe je ostavio osamanaest zlatnika (dinara). Za pet dinara kupili su mu ćefine, četiri dinara koštalo je mjesto za njegov ukop (kabur), a ostatak je pripao njegovim sinovima.

Halifa Hišam ibn Abdul-Melik imao je, također, jedanaest sinova, i svaki njegov sin naslijedio je od očeve zaostavštine po milion dinara.

Allaha mi, vođo pravovjernih, vidio sam u jednom danu, jednog od sinova Omera ibn Abdul-Aziza kada je, kao sadaku, podijelio stotinu konja za džihad, i vidio sam jednog od sinova Hišama ibn Abdul-Melika kako prosi na ulici.

Ljudi su pitali Omera ibn Abdul-Aziza dok je bio na samrti: ‘Šta ostavljaš svojoj djeci?’ Odgovorio je: ‘Ostavljam im bogobojaznost. Ako budu dobri i pobožni, Allah će zaštititi i pomoći dobre Svoje robove. A ako ne budu takvi, onda im barem nisam ostavio ono što će ih pomoći u nepokornosti Allahu.’

Mnogi ljudi se trude i umaraju kako bi obezbijedili i osigurali budućnost svojoj djeci, misleći da će im novac koji im ostave biti garancija za sretan i siguran život, a zaboravljaju na najveću garanciju i sigurnost koju je Allah spomenuo u Kur’anu, objavivši: ”I neka se pribojavaju, kao kad bi sami iza sebe ostavili nejaku djecu za koju strahuju, i neka se boje Allaha i neka govore istinu.” (En-Nisa’, 9.)

Spominje se da je jedanput, za vrijeme Bajrama, kćerkica Omera ibn Abdul-Aziza ušla kod babe plačući.

Omer ibn Abdul-Aziz ju je upitao: ‘Što plačeš, kćerkice?’

Odgovorila je: ‘Plačem zbog toga što su sva djeca obukla novu odjeću za Bajram, a ja sam halifina kćerka i moram nositi staru odjeću.’

Omera su pogodile i rastužile suze njegove kćerkice, pa je otišao do blagajnika (rizničara) u državnoj blagajni i rekao mu: ‘Hoćeš li mi dozvoliti da uzmem plaću za idući mjesec?’

‘Zašto, vođo pravovjernih’, upitao je blagajnik?

Nakon što mu je Omer ispričao slučaj sa svojom kćerkicom, blagajnik je rekao: ‘Vođo pravovjernih, možeš dobiti platu unaprijed, ali pod jednim uvjetom.’

‘Koji je to uvjet’, upitao je Omer ibn Abdul-Aziz?

Blagajnik je odgovorio: ‘Ako ćeš mi garantirati da ćeš biti živ i idući mjesec i da ćeš zaraditi plaću koju želiš unaprijed podići.’

Tada je Omer ostavio blagajnika i vratio se kući. Čim je ušao djeca su ga upitala: ‘Babo, šta si učinio?’

On im je rekao: ‘Ili ćete se strpiti, pa ćemo zajedno ući u Džennet, ili nećete biti strpljivi, pa ćete tako vašeg babu gurnuti u džehennemsku vatru.’

Svi su uglas odgovorili: ‘Strpit ćemo se, oče!”’

Kamo sreće da su nam vladari kao Omer ibn Abdul-Aziz, da su nam djeca kao Omerova i da su nam blagajnici poput ovog iz vremena hilafeta Omera Ibn Abdul-Aziza.

(saff.ba)