Mudrosti iskušenja (Ibnu Kajjim el-Džewzijje)

U nevolji vjernika iz toga što ih neprijatelj povremeno nadvlada, potčini ih i uzdrma, postoje brojne mudrosti koje podrobno zna samo Uzvišeni Allah.

Jedna mudrost je podsticanje privrženosti, odanosti i poniznosti Allahu, da Ga ljudi mole za pomoć protiv neprijatelja. Kad bi, neprestano pomagani, bili nadmoćni i sebi druge potčinjavali, zacijelo bi se osilili i pokvarili, a kad bi stalno bili potčinjeni i pokorni nadmoćnijem neprijatelju, vjera ne bi imala oslonca niti istina opstanka. Mudrost najvećeg Mudraca je odlučila da im omogući da budu čas nadmoćni, čas potčinjeni, jer kad su potčinjeni, pokorni su Gospodaru, kaju Mu se, skrušeni su i ponizni. Kad su potčinjeni, štite Njegovu vjeru, izvršavaju dužnosti koje vjera propisuje, naređuju dobro i zabranjuju zlo, bore se protiv neprijatelja vjere i pomažu njene sljedbenike.

Mudrost je i u tome što bi, kad bi bili neprestano pomagani i nadmoćni, među njih se umiješao i neko čiji cilj nije vjera i slijeđenje Poslanika već samo pridruživanje onom ko je nadmoćan i snažan. Nasuprot tome, kad bi uvijek bili potčinjeni i pokoreni, niko im se ne bi pridružio. Božanska mudrost je odredila da sad oni imaju vlast, sad drugi nad njima vladaju. Tako se može raspoznati onaj ko želi Allaha i Njegovog Poslanika od onoga ko ne želi ništa osim ovoga svijeta i slave.

Mudrost se ogleda i u tome što Uzvišeni Allah kod ljudi voli bogobojaznost u dobru i zlu, u bezbrižnosti u iskušenju, kad pobjeđuju i kad su poraženi. Uzvišenom Allahu u objema situacijama pripada privrženost, s uvjerenjem, da je situacija mudro određena, da srce bez nje ne bi znalo ispravno se vladati, kao što ni tijelo ne može bez toplote i hladnoće, bez žeđi, gladi, umora, različitih pogodnosti i nepogodnosti. Te nedaće i iskušenja uvjet su da se stekne potpunost i ispravnost koja se od čovjeka očekuje, a postojanje potrebnoga bez onoga kome je potrebno bilo bi nemoguće.

Mudrost se sastoji i u tome što ljude trijumfom neprijatelja nad njima stavlja na kušnju, popravlja ih i odgaja, kao što Uzvišeni ističe o trijumfu nevjernika nad vjernicima na Uhudu:

“I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide — a Allah ne vole nevjernike — i da bi vjemrnike očistio, a nevjernike uništio. Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi? A vi ste smrt priželjkivali prije nego što ste se s njom suočili, pa ste je, eto, očima svojim vidjeli. Muhmmed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi ste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.” (Ali ‘Imran,139-144)

Uzvišeni spominje nekoliko vrsta mudrosti zbog kojih je dao da nevjernici budu nadmoćni, nakon što je vjernike učvrstio, osnažio i obradovao ih da će se iznad nevjernika uzdignuti s datim vjerovanjem. Iako su zahvaćeni valom slabljenja pokornosti Allahu i Njegovome Poslaniku, oraspoložio ih je time što su njihovi neprijatelji zahvaćeni valom neprijateljstva prema Allahu i Njegovome Poslaniku.

Uzvišeni vjernike obavještava da će Svojom mudrošću vlast etapno raspoređivati među ljudima, da će im njihov udio u tome davati kao opskrbu u razdobljima.

Uzvišeni obavještava i da on to čini da bi vjernici znali za sebe, ko su i kakvi su. Iako Allah Uzvišeni to sve unaprijed zna, iako uistinu zna kakvo je njihovo vjerovanje, hoće da oni jedni druge vide kakvi su.

Zatim, Uzvišeni kaže im da je neophodno da među vjernicima bude šehida, a polaganje života za Istinu (šehadet) kod Allaha zaslužuje najviši stepen i nagradu, a to se postiže samo žrtvovanjem svog života na Njegovome putu. Da nije trijumfa neprijatelja, ne bi se mogao steći stepen šehadeta, stepen koji je Allahu najdraži, a čovjeku najkorisniji.
Nakon toga, Uzvišeni dodaje da vjernicima želi da se od grijeha očiste pokajanjem i vraćanjem Njemu – kroz traženje oprosta za grijehe zbog kojih ih je neprijatelj nadvladao, da uz to, želi nevjernike uništiti njihovom mržnjom i nadmenošću, ukoliko pobijede.

Najzad, poriče vjernicima očekivanja da u Džennet mogu ući bez borbe i strpljivosti. Poručuje im da to Njegova mudrost odbija, jer u Džennet ući uistinu ne mogu bez borbe na Njegovome putu i strpljivosti. Kad bi bili neprestano pomagani i nadmoćni, niko se protiv njih ne bi borio i ne bi bili stavljani na iskušenje zlostavljanjem neprijatelja koje trebaju strpljivo prevladati.

Autor: Ibn Kajjim el-Dževzijje

Izvor: Smisao kušnje

menhedz.com