Prijatelju, ja…

Znaš, prijatelju, sve je bilo tako lijepo prije nešto više od dva mjeseca. Mirisala hava. Smijeh, radost, shvatanje svoje jedine pozicije, a to je da si rob Bož’ji, i ono „zajedno“. Nekako, i sreće i tuge lakše kad se podijele. I ramazanski somun na parčad za jednom sofrom gdje se ljudi prebrojati ne mogu. Ma mogu se oni prebrojati. Ne mogu njihovi osjećaji jednih prema drugima iskazati, a da se ne uvrijedi ta snažna istina da imaš prijatelja, druga, saputnika, nekog koga voliš samo Allaha radi, i čije cipele đoniš ako osjetiš da se na tom putu katkad izližu. Eto, bojiš se da riječima ne obezvrijediš. A gori u tebi da se pitaš, je li to zaista moguće? Stvarno, a djeluje nestvarno. I oni što su dunjalukom obuzeti, vidjet će to, ali neće ti povjerovati. A ti ćeš se i dalje ibretiti kako ne razumiju i sretan nastavljati tamo gdje si stao.

Onda dođe nostalgija za tim vremenima lijepim i bezbrižnim. I milion crnih misli se čovjeku stovari na glavu, i onaj šejtan odvezani što za kragnu vuče unatrag ne bi li se čovjek pred njim podvio. A kičma se samo pred Jednim povija. A strah me da nas puno hoda, a ispravljeni nismo. A tek kad se jezičina ohrabri. Opet se vratimo u svijet gdje nam je glavna riječ u komuniciranju lična zamjenica ja. Znate već taj dobro poznati, vašim ušima jako neugodni (ne)sklad riječi, “bogat” vokabularski fond koji bi zvučao otprilike ovako: Ja sam ovo. Ja sam ono. Kad ja. Ako ja. Ja ću. Ja sam. Kod mene. Sa mnom. O meni. Ma ja sam. I gdje nesta onog sklada džematskog? Gdje nestašmo mi?

Nostalgija za tim vremenima lijepim i bezbrižnim. I vrijeme kad se na trenutak rodi nada da su stvari došle na svoje mjesto. Srce nam i u vremenu gdje nam šejtan šapatom remeti milozvučnost k’o kuća veliko kad ti neko ustupi mjesto u tramvaju ili u čekaonici kod ljekara, stane ti na pješačkom prelazu. Ali nije to to. To su samo sitni gesti velikih ljudi čiji kućni odgoj ne dozvoljava drugačije ma koji vjerski simbol oko vrata nosili. Problemi nastaju onda kad odrasteš. Ali ono pravo odrasteš.

O onoj stvarnosti u kojoj svaki dan ostavljamo sebe, o onome što nas do kosti izjeda, o brigama i ljudima koji su nam ponos i uzor da postoji bolje sutra i da će svaki naći svoje mjesto gdje će biti sretan pod ovim parčetom neba iznad našeg tla, drugi put.

Ovaj put, o jednom lijepom mirisu. Sličnom s početka priče. U vremenu rane jeseni, šumama obojenim vedrim bojama, prostoru prekrivenim raznolikim, opalim lišćem, kroz havu se provlači još i miris tradicionalnih kolača, toplina kroz kuću od kuhane agde. Zajednica. Ljudi u pravom smislu te riječi. Sreća i mir.

I jedna pouka. Da ja smijem koristiti samo da kažem: Ja sam odgovoran za amanete koje mi Bog povjeri. Ja sam odgovoran za svoje postupke.

Svim dobrim ljudima koji svoje korake na Allahovom putu pružaju, žustro, odmjereno, graciozno, pravih ramena, uzdignute glave i kičme samo pred Gospodarom povijene.

Njima selam, predbajramski, mirisni.

I sve ovo, iz duše, onako.

www.divithana.com