HADISI MUHAMMEDA, A.S., O UČENJU KUR’ANA

U mnogim hadisima Muhammed, a.s., govori metaforički o učačima Kur’ana, poredeći ih sa limunom, hurmom, zvijezdama, itd. U ovom radu navest ćemo nekoliko hadi¬sa sa kraćim komentarom, a u kojima se muslimani podstiču da svakodnevno Kur’an uče i žive u duhu njegovih poruka, pouka i uputa.

1. Prenosi ashab Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a., rekao: “Onome ko otkloni mu’minu neku ovosvjetsku brigu, Allah će njemu otkloniti jednu od briga budućeg svijeta. Onome ko siromahu olakša stanje, Allah će i njemu olakšati i na ovome i na budućem svijetu. Onaj ko prikrije sramote nekog muslimana, Allah će pokriti i njegove, na ovome i na budućem svijetu. Allah pomaže svome robu dokle god Njegov rob pomaže svome bratu. Onome ko krene na put da stječe znanje, Allah će mu olakšati put do Dženneta. Kad god se u džamiji sakupi grupa mu’mina s ciljem da uče i proučavaju Kur’an, Allah će im pomoći, milost na njih spustiti, meleki će ih okružiti i Allah će ih pohvaliti bliskim stvorenjima. Koga ne uzdigne njegovo djelo, ne može ga izdići njegovo porijeklo.” (Muslim)

U ovom hadisu govori se o nekoliko vrlina koje trebaju krasiti svakog muslimana. Te vrline su: otklanjanje briga i poteškoća vjernicima koji dođu u teške situacije i iskušenja, pomoć siromašnima i bijednicima, prikrivanje nedostataka i mahana onima koji ih imaju i učenje i proučavanje Kur’ana.

Muslimani pripadaju jednoj zajednici (ummet), bez obzira gdje se nalazili, kom narodu i rasi pripadali, kojim jezikom govorili i u kojem vremenu živjeli. Da bi zajednica muslimana na globalnom planu opstala, zatim utjecala na povijesne tokove i ostvarivala svoje ciljeve, mora biti slobodna i što manje ovisna o drugima, na ekonomskom, kulturnom, tehničkom, prosvjetnom i svakom drugom planu. Jedno od najtežih stanja, pojedinca i zajednice, jeste nesloboda i siromaštvo. Tumačeći prvi dio hadisa učenjak En-Nevevi upravo naglašava pitanje ljudske slobode koja na razne načine može biti suzbijena, oduzeta i uzurpirana, te ukazuje na neke oblike međusobne pomoći, kao što je materijalna pomoć, zatim pomoć da musliman dođe do slobode, bez obzira da li mu je slobodu oduzeo ili uskratio musliman, nemusliman, nevjernik ili nasilnik.

Iako u ovom slučaju En-Nevevi misli na klasični oblik ropstva, ne smije se zaboraviti da su u svakom vremenu, pa i u ovom našem, postojali razni prikriveni oblici ropstva, porobljavanja i ponižavanja, pri čemu je suština ostala ista, samo što su klasični termini zamijenjeni savremenim terminima kao što su: ekonomska ovisnost, globalna međuovisnost, kulturna saradnja, politički dijalog i sl. Potpuna ovisnost na bilo koji način i u bilo kojem segmentu života je teško životno stanje i iskušenje, ali je to i prilika kada se iskušava i potvrđuje čovjekova vjera, moral, principi, dostojanstvo itd.

Prenosi se da je nakon izlaska iz zatvora Jusuf, s.a., na vratima ćelije napisao sljedeću misao: “Ovo je grob za žive, zloba za neprijatelje a iskušenje za prijatelje.”

Dijelovi navedenih hadisa su međusobno logički povezani, jer se u njemu dalje preporučuje razvijanje moralnih vrijednosti među muslimanima. Ostvarena sloboda podrazumijeva i određene etičke norme, bez kojih nema reda, discipline niti sigurnosti. Sve okolnosti i uzroke koji mogu dovesti do sukoba, nesloge i nerazumijevanja među sljedbenicima Kur’ana treba izbjegavati i otklanjati. S tim u vezi nedostatke i propuste drugih treba prikriti. To ne znači da se protiv poroka ne treba boriti. Naprotiv, zajednica muslimana mora imati efikasne norme i instrumente za subijanje društvenih zala i poroka.

Dio hadisa govori o stjecanju znanja. Vjera, moral i znanje su put i način da se čuva i sačuva sloboda, da se postigne progres i što manja ovisnost od drugih, u svim aspektima ljudskoga života. Komentirajući ovaj dio hadisa En-Nevevi navodi predaju po kojoj je Allah, dž.š., rekao Davudu, a.s. “Uzmi štap od željeza i obuj željeznu obuću te putuj tražeći nauku sve dok se štap ne prelomi a obuća ne izliže.”

To znači da je obaveza učiti i proučavati razne znanosti cijeloga života, s tim da temelj, osnova i cilj učenja bude Bismi Rabbik (U ime Allaha Stvoritelja i Gospodara tvoga). U protivnom, izučavanje postaje samo sebi svrha i put nasilja prema drugim ljudima, na razne načine i u raznim oblicima. S tim u vezi, En-Nevevi navodi hadis u kome Poslanik, s.a., kaže: “Ko stječe znanje s jednim od ova četiri cilja ući će u vatru, a ti ciljevi su: da bude proglašen učenjakom, da samo nauči neznane oholeći se prema njima, da pomoću nauke stekne imovinu i da svojim znanjem zavodi druge ljude.”

Praveći razliku između pravih i prividnih učenjaka Enes ibn Malik kaže: “Briga učenjaka je čuvanje nauke, a briga umišljenih, glupih i neznanih je samo čuvanje informacija i navođenje činjenica.” Oholi i umišljeni obrazovani ljudi jedno uče, drugo govore, a treće rade.

Četvrta oblast o kojoj se govori u hadisu, a vezana je za prethodnu temu, jeste učenje i izučavanje Kur’ana. Kad god se grupa mu’mina sastane: u džamiji, kući, učionici, predavaonici, na otvo¬renom prostoru ili na bilo kojem drugom odgovarajućem mjestu, s ciljem da uče i proučavaju Kur’an, na njih se spušta mir i sigurnost, Allahova pomoć i milost, a u njihovom društvu se nalaze meleki. Ovakav ambijent razvija svijest i osjećaj pune odgovornosti i sigurnosti prilikom druženja ove vrste. Kako iznosi čuveni komentator Kur’ana Ibn Kesir i drugi mufessiri, meleki prisustvuju ibadetima koje čine mu’mini. Kao argument navodi se sljedeći ajet:

„Obavljaj propisane namaze kad sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine i namaz u zoru, jer namazu u zoru mnogi prisustvuju.“ (El-Isra’, 78)

U jednom drugom hadisu koga također navodi Ibn Kesir, Poslanik, s.a., detaljnije govori o prisustvu meleka, te kaže: “Početkom dana i noći među vama se smjenjuju meleki, sakupljaju se u vrijeme sabahskog i ikindijskog namaza. Potom se podižu Allahu i on ih pita, a Allah sve najbolje zna: “Kako ste ostaviti moje robove.” Meleki odgovaraju: “Kada smo im došli, oni su ibadet činili, a i kada smo ih ostavili oni su bili u ibadetu.”

S obzirom na tekst i značenje ovog i drugih hadisa islamski učenjaci smatraju da je najvrednije učenje Kur’ana u namazu, učenje noću, naročito u njegovoj drugoj polovini odmah iza pola noći i između akšama i jacije. Što se tiče dana najodabranije vrijeme je poslije sabah-namaza. Ne postoji ni jedan trenutak u toku dana i noći u kome bi učenje Kur’ana bilo pokuđeno, a kamoli zabranjeno. Od dana su najodabraniji: ponedjeljak, četvrtak, petak i dan Arefata. Od skupine dana, najodabraniji su prvih deset dana mjeseca zu-l-hidždžeta i posljednjih deset dana mjeseca ramazana, a od mjeseci ramazan je najodabraniji.

Prema tome, učeći i proučavajući Kur’an a potom primjenjujući njegove propise u životu, muslimani spoznaju da vjerom, moralom, znanjem i mudrošću, slogom i jedinstvom mogu braniti svoju slobodu i sačuvati se od raznih oblika i vrsta ropstva i porobljavanja.

2. Ebu Musa El-Eš’ari kaže da je Allahov Poslanik, s.a., rekao: “Vjernik koji uči Kur’an je kao vrsta najkvalitetnijeg limuna, ima lijep miris i okus mu je lijep, a vjernik koji ne uči Kur’an je kao hurma, nema mirisa, a okus joj je sladak. Licemjer koji uči Kur’an je kao bosiok, ima lijep miris, a okus mu je gorak, a licemjer koji ne uči Kur’an je kao gorka tikvica, nema mirisa, a ukus joj je gorak.”

S obzirom na jačinu vjere, uvjerenja i morala, Muhammed a.s. koristeći alegoriju svrstava učače Kur’ana u četiri kategorije a to su:

a) Vjernici koji uče Kur’an su kao plod čiji su i okus i miris lijepi. Na unutarnjem, duhovnom planu taj plod za mu’mi¬na je iman, i on kroz njega osjeća slast, zadovoljstvo, svrhu, cilj i značaj ovozemnog života. U drugom hadisu Poslanik, s.a., kaže: “Osjetio je slast imana onaj ko je zadovoljan da mu Allah bude Gospodar, islam vjera, a Muhammed, a.s. Poslanik.”

Na plod i rezultat imana nadovezuje se učenje Kur’ana, koje ima draž i pruža zadovoljstvo, isto kao što miris razvija ugodna osjećanja. El-Askalani kaže da su karakteristike limuna u odnosu na drugo voće njegov poseban miris i okus. Kora mu je ljekovita, a iz njegovog sjemena se dobija ulje koje ljudima koristi. U vrijeme cvjetanja i beharanja, plantaže ovog voća je izuzetno lijepo i ugodno gledati, budući da su čahure u kojima se nalaze sjemenke bijele boje. Ove alegorije znače da vjernici koji uče Kur’an čuvaju svoja srca od raznih vrsta grijeha i da svojom vjerom, znanjem, moralom i na druge načine koriste i pomažu ljudima.

b) U drugoj kategoriji su vjernici koji manje uče Kur’an i Poslanik, s.a., poredi ih sa hurmom koja ima dobar okus, a nema mirisa. Taj okus, alegorički rečeno, njihov je iman. Oni dosljedno, iskreno i predano izvršavaju islamske propise, njih ne mogu pokolebati niti na put zablude odvesti nikakva iskušenja, poteškoće i prepreke. Oni vole Kur’an, žele da čuju njegovo učenje i pri tome im srca zastrepe, kao što se kaže u sljedećem ajetu:

„Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kada se Allah spomene, a kada im se riječi njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospo¬dara svoga oslanjaju. Oni koji namaz obavljaju i dio od onoga što im mi dajemo udjeljuju, oni su zbilja pravi vjernici, njih počasti i oprost i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.“ (El-Enfal, 2-4)

Bilo zato što ne znaju ili nemaju naviku bilo iz nekih dru¬gih razloga, ovi malo uče Kur’an, a to znači da im nedo¬staje onaj miris koji se u hadisu spominje, kao što taj miris nedostaje i hurmi. Bez obzira na to, ona je slatka i ljudima korisna.

c) Licemjeri koji uče Kur’an su kao bosiok koji ima lijep mi¬ris, a okus mu je gorak. S obzirom na vanjske efekte, učenje licemjera može biti dopadljivo, posebno ako ima lijep glas, a to svojstvo i kvalitet mu je Allah podario. To je taj miris koji pripada Kur’anu, a ne učaču licemjeru, pa baš radi toga i ovakvo učenje budi i razvija emocije kod slušalaca. Učeći Kur’an licemjer koristi drugima, a ne sebi. Upućuje drugima upute, savjete i opomene, a on ih sam iskreno ne prihvata. Ovakvo učenje nema kvalitet ibadeta, odnosno onu trajnu, suštinsku i istinsku vrijednost, jer munafiknema iskrene vjere, jasnog puta i stalnih principa, te mu je u tom smislu okus gorak. Laž, pronevjera i neodgovornost svake vrste su osobine licemjera, koje Poslanik, s.a., u jednom drugom hadisu spominje, pa kaže: “Tri su svojstva licemjera: kad govori – laže, kada obeća – ne ispuni i kada mu se nešto povjeri – iznevjeri.”

Sve ove i mnoge druge negativne osobine kod munafikadolaze do izražaja i kada uči Kur’an, budući da postupa drugačije nego što se u proučenim ajetima poručuje. S te strane, okus munafika je gorak kao u bosioka, koji jedno vrijeme lijepo zamiriše i to je sve, dok se ne može koristiti u ishrani.

d) Četvrta kategorija su licemjeri koji ne uče Kur’an, a oni su kao gorka tikvica bez okusa i mirisa. Oni se prema Kur’anu ravnodušno odnose, kada čuju njegove upute ne slijede ih, a i kada čuju kur’ansko učenje to ih ne podstiče na dublje razmišljanje, a kamoli da razvije u njima vjerska osjećanja.

„Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još više povećava, njih čeka bolna patnja zato što lažu.“ (El-Bekare, 10)

Sve što se kod ovakvih dogodi kada slušaju učenje Kur’ana, jeste konstatacija da li učač ima dobar glas ili ga nema. Suština im ostaje potpuno strana i nepoznata. Zato su oni kao plod bez mirisa i gorkog su ukusa.

Kako kaže En-Nevevi, ovaj hadis, odnosno njegov prvi dio, odnosi se na vrijednost hifza. Hafizi Kur’ana koji sačuvaju hifz cijelog života i uz uvjete koji su na početku navedeni u prvoj su kategoriji, dakle oni su kao vrsta kvalitetnog limuna, čiji je lijep i okus i miris. Prenosi Ebu Musa el-Eš’ari da je Poslanik, s.a., rekao: “Allahovo odlikovanje pripada onome ko ukaže poštovanje muslimanu sijede kose i brade, onome ko ukaže čast hafizu koji je za Kur’an iskreno vezan i bez dunjalučkih ciljeva hifz čuva te onome ko ukaže poštovanje pravednom vladaru.” (Ebu Davud).

3. Prenosi Osman Ibn Affan,r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: “Najbolji među vama je onaj ko uči Kur’an i ko drugog podučava.”

Na prvom mjestu se u hadisu spominju oni koji isključivo u ime Allaha uče Kur’an, ali ne ostaju samo na tome nego izučavaju značenja i smisao ajeta. Zatim oni i druge podučavaju učenju Kur’ana i tumače im njegove propise i upute. Oni, dakle, čine četverostruki ibadet: Kur’an uče, izučavaju ga, poučavaju druge i upućuju ih na značenje kur’anskih ajeta.

Komentator Kur’ana El-Kurtubi i drugi učenjaci smatraju da je rad i trud na proučavanju Kur’ana najbolje djelo, jer se time pomaže vjera i ljudi upoznaju o islamu.

Kada je čuo za spomenuti hadis, Abdurrahman es-Sullemi je počeo podučavati ljude u kufskoj džamiji i to je činio 40 godina. Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da mu je Poslanik, s.a., rekao: “O Ebu Hurejre! Uči Kur’an i podučavaj druge ljude, jer ako te zatekne smrt to radeći, meleki će ti posjetiti kabur kao što posjećuju Kabu.”

Ibn Kesir tumači unutarnji smisao hadisa te kaže da Poslanik, s.a., proglašava najboljima one koji uče Kur’an i druge podučavaju, zato što imaju ili bi trebali imati svojstva iskrenih vjernika. Oni dosljedno slijede Poslanika i savršenog su ahlaka. Kao takvi, oni su uvijek drugima korisni, jer pozivaju u vjeru i upućuju ljude na islamski put, kao što se naglašava u kur’anskom ajetu:

„A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, Koji dobra djela čini i koji govori: “Ja sam doista musliman.” (Fussilet, 33)

Među najbolja djela se ubraja svaki poziv na Allahov put. Bilo da je taj poziv upućen putem ezana, kako neki tumače navedeni ajet, bilo da se on upućuje podučavanjem učenju Kur’ana, hadisa, fikha i ostalih znanosti koji vode Istini. Dakle, u najboljem su položaju i na prvom su mjestu učeni mu’mini koji Kur’an uče i svoje znanje na druge prenose.

U drugoj grupi su mu‘mini koji uče Kur’an i druge podučaju, ali ne poznaju značenja i smislove ajetâ. Oni imaju dvostruku korist, zato što oni uče i zato što tim svojim znanjem koriste drugima. Prema drugom hadisu, nagrada pripada i trećim licima, a to su roditelji. Ukoliko roditelji lično poduče svoju djecu, ili ih upute da ih nauče učiti Kur’an stručne i odgovorne osobe, takvi roditelji, pod uslovom da im djeca žive u duhu Kur’ana, imaće na Ahiretu posebnu nagradu. Prenosi Muaz ibn Enes, r.a., da je Poslanik, s.a., rekao: “Ko uči Kur’an i radi po njegovim uputama, Allah će na Sudnjem danu njegovim roditeljima dodijeliti krunu, čiji će sjaj biti ljepši od sjaja Sunca kada obasjava ovozemne prostore. Pa šta mislite o vrijednosti nagrade onome ko ovako postupa!”

Treća skupina su učači Kur’ana koji uče i istražuju neki od aspekata kur’anskog učenja, ali to svoje znanje ne prenose na druge, iako su to dužni činiti, bilo direktno bilo putem pisane riječi. I ova grupa je izuzetno korisna jer ima mogućnost da iza sebe ostavi pisana djela koja će koristiti budućim generacijama. Na ovaj način, oni i sebi otvaraju put za priticanje dobrih djela i poslije njihove smrti. Prenosi se od Ebu Umame da je Poslanik, s.a., rekao: “Četverici ljudi dospijevaju nagrade i poslije njihove smrti: onome koga smrt zatekne na Allahovom putu; onome čije znanje koristi drugima, nagrada mu dospijeva dokle god traje to znanje; onome ko nešto uvakufi, nagrada teče dok traje taj vakuf; i onome ko ostavi u islamu odgojeno dijete pa ono za njega dovu čini.” (Taberani)

U četvrtoj kategoriji su oni koji žive kao muslimani, ali malo Kur’an uče. I oni spadaju među odabrane, s tim što nemaju onaj stepen i mogućnosti kao što ih imaju učači Kur’ana i oni koji druge podučavaju i upućuju.

4. Prenosi Ibni Mes’ud da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko prouči jedan harf iz Allahove knjige imaće za to sevap, a nagrada može biti i deseterostruka. Ja ne kažem da je elif-lam-mîm jedno slovo/harf, nego je elif harf, lam zaseban harf i mim isto tako zaseban harf.”

Penosi Aiša, r.a., da je Resulullah, s.a., rekao: “Onaj ko dobro i sigurno uči Kur’an, on je u društvu sa časnim melekima, dok onaj ko zamuckuje osjećajući teškoću, ima dvije nagrade.”

Prenosi Enes ibn Malik da je Poslanik, s.a., rekao: “Allah ima svoju čeljad među ljudima.” – “A ko su oni, Allahov poslaniče?” On odgovori: “Oni koji se bave Kur’anom, učeći ga i izučavajući, Allahova su čeljad i njegovi odabranici.”

U prvom hadisu Poslanik, s.a., podstiče svoje sljedbenike da što više uče Kur’an, jer za svaki harf stječe se od jednog do deset dobrih djela. Broj dobrih djela ove vrste nema samo matematičku vrijednost, jer je matematički nemoguće izbrojiti broj sevaba za one koji cijeli život uče Kur’an. Ovaj hadis je podstakao ashabe da sve slobodno vrijeme provode u učenju Kur’ana. Sačuvane su brojne predaje ove vrste. Mnogi ashabi su praktikovali da prouče cijeli Kur’an za dva mjeseca, drugi svakog mjeseca, treći za deset dana, neki za sedmicu itd. Bilo je ashaba koji bi proučili hatmu i za kraće vrijeme, a cijeli Kur’an na jednom rekatu su proučili Osman ibn Affan, Temmimed-Darimi i Se‘id ibn Džubejr.

Prenosi Abdullah ibn Amr da je upitao Poslanika: “Za koliko vremena je najbolje proučiti Kur’an.” Poslanik, s.a., odgovorio je da je to za mjesec dana. “Ja mogu i prije.” – “Onda za dvadeset pet dana.” – “Ja mogu još brže.” – “Prouči ga za dvadeset dana.” – “Ja sam u stanju i ranije završiti hatmu.” – “Onda za petnaest dana.” – “Ne treba mi ni toliko vremena.” – “Onda ga prouči za pet dana, i ne skraćuj više.“

U drugim predajama se spominje vrijeme od tri do sedam dana. Prenose Tirmizi i Ebu Davud da je Poslanik, s.a., rekao: “Neće razumjeti poruke Kur’ana onaj ko ga prouči za manje od tri dana.” Hazreti Aiša kaže da Poslanik, s.a., nije završavao hatmu za manje od tri dana. Abdullah ibn Mes’ud je rekao: “Proučite Kur’an za sedam dana, a ako hoćete brže, nemojte za manje od tri dana.” Najlogičnije mišljenje iznosi En-Nevevi kada kaže da svako treba proučiti Kur’an za onoliko vremena koliko mu mogućnosti i sposobnosti dozvoljavaju, nastojeći da na taj način proučava Kur’an i spoznaje njegove upute. Neki učenjaci kažu da to vrijeme ne treba biti duže od četrdeset dana, a kraće od tri dana.

U drugom hadisu govori se o dobrim, preciznim i odgovornim učačima Kur’ana čije su društvo meleki. Veliki alim Kâdî’ Ijad smatra da je jedno od mogućih tumačenja spomenutog hadisa i ono po kojem će učači Kur’ana na budućem svijetu biti na stepenu meleka, odnosno da će biti u njihovom društvu, odlikovani svojstvima meleka. U istom hadisu se spominju i oni koji zbog govornih ne¬dostataka ili iz drugih razloga zamuckuju učeči Kur’an. Bez obzira na te nedostatke oni imaju dvije nagrade, jer ulažu trud i napor iz ljubavi prema kur’anskom učenju. Kâdî’ Ijad kaže da se iz hadisa ne zaključuje da oni imaju veću nagradu od dobrih i preciznih učača, jer njihova nagrada nije samo dvostruka, nego može biti i deseterostruka.

U trećem hadisu Poslanik, s.a., kaže da su oni koji uče i izučavaju Kur’an Allahova čeljad. Prema islamskom učenju Allah je Jedan Jedini, ima savršena svojstva i ni u kom pogledu ni sa čim se ne može porediti. Navedeni hadis razumijevamo u alegoričnom značenju, gdje nam Poslanik, s.a., Allahovu brigu o Ehli-Kur’anu objašnjava u ovozemaljskim relacijama, radi lakšeg razmijevanja. Prirodno je da se čovjek najviše brine o svojoj familiji, najviše joj posvećuje pažnje, posebno djeci. Allah se posebno brine o mu’mi¬nima, koji svakodnevno posvećuju pažnju Kur’anu, želeći na ovaj način što više naučiti o islamu, s ciljem da njegove upute što bolje i dosljednije primjenjuju u svakodnevnom životu.

Svi koji znaju učiti Kur’an dužni su svoje znanje prenositi na mlađu generaciju. Oni koji nisu imali priliku u mladosti savladati učenje Kur’ana, za njih treba organizirati vjersku pouku ili otvarati kurseve, koje će voditi stručne osobe i tako im pružiti priliku da nadoknade svoje propuste iz mladosti, a i da čine ovu vrstu ibadeta.

Dr. hfz. Fadil Fazlić

vjeroucitelji.ba