Musliman ne smije misliti da radi važniji posao od drugih

Alija ibn Ebi Talib, r.a., pripovijeda: Jednom prilikom smo bili sa Pejgamberom, s.a.v.s., u Džennetil-bekijji (Medinskom mazarju) na nekoj dženazi, pa nam on reče: “Nema nikog od vas a da mu već nije propisano mjesto u Džennetu ili mjesto u Džehennemu. Ashabi rekoše: -Allahov Poslaniče, pa zar se nećemo osloniti na to što je već određeno?

On im reče: Radite, jer svakom je olakšano ono za što je stvoren. Zatim je Pejgamber, s.a.v.s., proučio ovaj kur’anski ajet: “Vaš trud (tj. vaša djela) je, zaista, različit: onome koji udjeljuje i bogobojazan je, i ono najljepše smatra istinitim- njemu ćemo put dobra (Džennet) olakšati; a onome koji škrtari i osjeća se neovisnim i ono najljepše smatra lažnim – njemu ćemo put zla (Džehennem) olakšati.” (sura El-Lejl, 4-10) (Buhari) Druga predaja dodatno pojašnjava značenje ovog hadisa. U njoj stoji da je neki čovjek rekao: -Allahov Poslaniče, pa zar se nećemo osloniti na ono što je propisano i nećemo ništa raditi, pa ko od nas bude od sretnika, pripašće njima, a ko od nas bude od nesretnika, biće od njih. Poslanik, s.a.v.s., reče: “Sretnicima će biti olakšano činjenje djela koja će ih dovesti do spasa i sreće, a nesretnicima će biti olakšano činjenje djela koja će ih dovesti do propasti.”

Ovaj časni hadis nas upućuje da se ne smijemo prepuštati stihiji i malaksavati u činjenju dobra, te govoriti: Meni je propisano to i to…Otkud to mi znamo šta nam je propisano. Mi smo dužni da radimo ono što je naređeno i da se klonimo onoga što je zabranjeno, te da se nadamo Allahovoj milosti, kao bi smo zaslužili Džennet, jer Pejgamber, s.a.v.s., u drugom hadisu kaže: “Nikog od vas u Džennet neće uvesti njegova djela. Ashabi upitaše: Pa zar ni tebe Allahov Poslaniče? On reče: Neće ni mene, osim da me Allah obaspe Svojom milošću. Potom je Poslanik, s.a.v.s., stavio ruku na svoju glavu.” (Muttefekun alejhi) Prema tome u Džennet se ulazi Allahovom milošću, a činjenje dobrih djela je od znakova Allahove milosti njegovim robovima. Allah je svakom olakšao da radi ono za šta je stvoren i za šta ima smisla i afiniteta.

Ovaj hadis, također, može se tumačiti i u ovozemnim okvirima jer podrazumijeva i ovo: Ljudi se bavi različitim poslovima i Allah je ljudima propisao nafaku i opskrbu na razne načine. Neki poslovi su lakši a neki teži, neki bolje plaćeni a neki slabije a svakom je olakšano ono što mu je od nafake i poslova propisano.

Od velike blagodati za ljude u nekoj sredini, državi, gradu, instituciji, pa čak i u porodici, je da svako radi svoj posao, za koji je zadužen i za koji ima smisla i sposobnosti, i da mu je, kako narod kaže, posao na ruku.

U islamu ne postoji podjela na bitne, časne i priviligovane poslove i poslove koji su manje važni, ponižavajući i tome slično. Mi treba da funkcionišemo kao zajednica u kojoj jedni druge potpomažemo i nadopotpunjujemo, jedni druge uvažavamo i poštujemo, cijenimo svačiji trud i znamo da je svaki čovjek pripremljen i njemu je olakšano da radi ono za šta je stvoren. Niko nikoga ne smije ponižavati, omalovažavati niti ismijavati.

Opasna je osobina da pojedinci misli, ili sebi umisle, da se samo oni bave nekim važnim i bitnim poslovima a smatraju druge ljude i njihove profesije manje važnim ili čak ponižavajućim.

Uzmimo za primjer jednog zemljoradnika, ili kako se to kod nas, vrlo često kaže: seljak. Na arapskom jeziku se to kaže fellah, tj. onaj koji obrađuje zemlju. Od istog korijena je i riječ felah, a to je spas i stalna sreća, zar nas muzzin svakodnevno ne poziva: Hajje alel-felah/Dođite na spas! Također glagol: efleha, znači biti spašen, ili zadobiti stalnu sreću i spas. Na početku sureEl-Mu’minun Allah, dž.š., kaže: Kad eflehal-mu’minun/Vjernici će biti spašeni oni će postići ono što žele. I još mnoga druga lijepa značenja koja ovaj izraz nosi u sebi. Međutim, pojedinci smatraju da je to ponižavajući posao. Sretnemo tog beskaharnog i nasmijanog seljaka na putu sa njegovim ovcama, pa nestrpljivo počnemo svirati želeći da nam se skloni s puta, jer mi “žurimo” za svojim važnim poslovima, a on nam smeta i oduzima nam dragocjeno vrijeme. Po našem islamskom bontonu prednost na putu se daje slabijem i onome ko je u težoj situaciji.Prisjetimo se malo da se i naš Pejgamber, s.a.v.s., bavio tim časnim poslom. Zar i drugi poslanici, a.s., nisu bili pastiri, ili imali neko zanimanje. Davud, a.s., je bio kovač, Idriz, a.s., krojač itd.

Bitno je istaći važnost posla kojim se seljak bavi. Razmišljamo li da hljeb koji svakodnevno jedemo je ustvari proizvod tih seljaka, i mlijeko koje pijemo je rezultat njihovog truda. Pored Pejgamberovih upozorenja i zabrana da se u borbi ubijaju djeca, žene, starci i ostali koji ne nose oružje, Omer ibn Hattab, r.a., drugi halifa kaže: “Čuvajte seljake (koji obrađuju zemlju) i nemojte ih ubijati, osim da oni vas napadnu!” (Bejheki, Ibn Ebi Šejbe)

Zamislimo kada ne bi bilo čistača i ostalih ljudi koji se brinu o čistoći naše sredine, kakvo stanje bi nastupilo. Tako je i sa brojnim drugim zanatima i fizičkim poslovima.

Zaključak je da u islamu imamo samo ovu podjelu poslova i profesija: imaju halal/dozvoljeni iharam/zabranjeni poslovi.