Razgovor sa čobanicom

Došao je malo kod nene i dede na planinu i krenuo da prošeta stazama kojima je, ne tako davno, hodio za ovcama. U Prolomljenoj bukovini sjede i po prvi put se zapita zašto se to mjesto tako zove kad nema ni jedne bukve u blizini. Ispod njega, dvadesetak metara mlada čobanica je nešto heklala, s vremena na vrijeme vabnuvši ovce koje su među škripima tražile svoj zalogaj. Nije se iznenadila kad ga je konačno ugledala. Odmjerila ga je pogledom i ponovo oborila oči na svoj rad. Spustio se do nje i upitao u šali jesu li joj sve ovce.
-Nisu! – rekla je – Ima i ovnova!
Osjetio je izazov u njenom odgovoru pa nastavi:
-Jesi li ti dobro?
-Dobro sam, hvala Bogu, što ne bi, bila?
-Pa eto, vrtiš mi se po glavi ima sahat vremena pa rekoh da ti se nije zamantalo?
-Sumnjam. S obzirom kolika ti je glava, ne znam jesam li ti je za to vrijeme uspjela i obići kako treba!

Pocrvnio je na ove njene riječi. Mislio je da je mlađa, nevičnija ovim nadmudrivanjima. Bar je tako izgledala. Ali na njenim obarzima nije bilo ni trunke stida.
-Nemaš psa? – upitao je tek da prekine šutnju.
-Nemam. Kad ujeda ne valja, a lajat mogu i sama!
Pođe joj reći da to vidi, ali ipak prometnu započeto u nešto drugo ne željevši je ponovo izazivati. Popričali su dobrih sahat vremena. Saznao je kako se zove, čija je i šta radi kad ništa ne radi. Svidjela mu se do te mjere da je uspio nekako nagovoriti da se opet sutra nađu. Te večeri, međutim, dođoše po njega i on se vrati u grad. Ne bi sudbine, šta li?
Tek na pijačni dan, pet godina kasnije ponovo je ugledao. Sjedila je za stolom do njegovog. Starija ali i dalje puna dostojanstva i kočopernosti. Izmami mu osmijeh na usnama. Primjetila ga je i uzvratila mu osmijeh.
-Nisi za hajvanom? – ote mu se prije nego što je smislio kako da joj se javi.
-Bila sam tri godine! – reče ona, s nekom sjetom u glasu.
Nije bio načisto šta mu je s tim rekla, ali ipak osjeti neki ujed u srcu.
-Život! – reče kratko.
-Životinjarenje! – odgovori ona.
I sve krenu kao i prvi put. Samo ne dogovoriše susret za sutra, nego se ponovo nađoše istu večer. Pričao joj je svoj život nekome koga je dobro poznavao a odavno nije vidio. Čudio se sam sebi kako riječi izlaze iz njega sa lahkoćom. Pričala je i ona. Hajvan s početka razgovora dobi ime i osobine ali na kraju opet u prošlost ode pod tim imenom.
Pili su kahvu i radost pokazivali očima.
-Oprosti, nisam odavde, gdje reče da stanuješ? – upita ga ona pred zatvaranje kafića.
-Reći ću ti ako mi kažeš šta radiš ostatak života? – odgovori joj on.

Iz knjige: ”Ćuprijanja”
Autor: Esad Bajić
Za Akos.ba pripremila: Medina Kanlić