Poučno kazivanje o čovjeku kojem se ruka ukočila

Prenosi se od Ebu Muhammeda Et-Taija da je rekao:

Čovjek iz plemena Benu Nehd je ostario i oslabio. Nadimak mu je bio Ebu Munazi, i imao je sina koga su zvali Munazil. On je imao malu djecu. I kada bi nešto zaradio on bi im to dao, a uzimao je i očeva primanja koji je bio jako star. Starcu se rodio sinčić i Munazil je i njihovo sljedovanje sebi prisvajao. Kada je došlo vrijeme primanja izašao je Munazil vodeći svog oca i doveo ga na mjesto gdje se djeli. Kada su prozvali njegovo ime ustao je Munazil i rekao: “Dajte mi njegovo sljedovanje.” Onda je starac ustao i rekao: “Dajte mi u ruke moje sljedovanje.” To i učiniše. On uze svoje sljedovanje i krenu oslanjajući se na Munazila. Munazil mu reče: “Daj ga meni da ti ga ja ponesem.” Starac reče: “Ostavi ga.” I kada je Munazil ugrabio priliku otvorio je očevu ruku i uzeo mu novac. Starac je otišao ne noseći ništa u rukama. Pa ga njegova porodica upita: “Šta si uradio?” Munazil je uzeo moje sljedovanje i izgovori stihove:

“Munazila podnositi došlo je do vrhunca

kao što čovjeku dodije potraživati svoj dug
odgajao sam ga sve dok velikim ne stasa

čak i od koplja većim ne posta
ruku mi je iskrenuo i imetak mi oteo

Allah i njegovu iskrenutom učinio.”

I ostade Munazil iskrenute ruke. (1)

Nagrada za dobročinstvo

Prenosi se od Amra ibn Mejmuna El-Uzdija da je rekao:
“Kada je Musa požurio svom Gospodaru vidio je čovjeka ispod Arša i poželio isto mjesto. Zamolio je Allaha da mu kaže njegovo ime. Ali ga Allaha nije obavijestio o imenu tog čovjeka i rekao mu je: “Ali ću ti ispričati o njegovom djelu i tri osobine. Ljudima nije zavidio na onom što im je Allah dao od Svojih blagodati, nije bio neposlušan svojim roditeljima i nije prenosio tuđe riječi.’ (2)

Originalan naziv teksta je “Ruka mu se ukočila”

Knjiga o zulumćarima

Sa’d Jusuf Mahmud ebu Aziz

1) Mudžabud-da’veti od Ibn Ebi Dunje, str. 104, 105; El-Isabetu od Ibn Hadžera, 3/212.

2) Isnad mu je vjerodostojan. Bilježe ga Ahmed u djelu Ez-Zuhd, 85 i Ibn Ebi Dunja u djelu Es-Samtu, 265.