Opomeni se smrću!

U jednoj predaji se veli da je u Musaovu narodu bio neki čovjek koji je porodicu i sebe prehranjivao loveći ribu. Jednoga dana u njegovu mrežu uplete se velika riba kojoj se on silno obradova. Reče: „Odnesoh ovu ribu na pijacu. Prodat ću je a za dobijeni novac ću djeci kupiti ono što im je najpotrebnije“. Na putu do pijace susrete ga mjesni policijski zapovijednik i upita ga: „Hoćeš li mi prodati tu ribu“? Čovjek u sebi razmisli: „Akoli mu kažem da ću je prodati, on će insistirati na vrlo niskoj cijeni“. Rukovođen takvim mislima reče: „Neću prodati ribu“. Zapovijednik se rasrdi, žestoko batinom udari čovjeka, oduze mu ribu ne plativši za nju ništa. Ribar se požali Allahu dž.š., riječima: „Moj Bože! Stvorio si me siromašnog i slabog, a njega snažnog i osornog. Daj Bože da svoje pravo namirim od njega na ovom svijetu, jer nemam strpljenja čekati to svoje pravo na onom svijetu“. Zapovijednik policijski donese ribu kući, dade ženi i ona je ispeče. Kad je stavi pred njega da jede, emerom Božijim, riba otvori usta i ugrize ga za prst. Od tog ugriza prst mu se zarazi i poče ga mnogo boljeti. Ode ljekaru a on ne imade drugog izlaza nego mu prst amputirati. Bol nije prestajao pa mu sutradan amputira šaku. I dalje ga je boljelo pa mu amputiraše podlakticu. Zabolje ga i nadlaktica a on tada zavapi Stvoritelju svjetova: „Molim Te Bože, odkloni od mene ovo što me je snašlo“. Potom on utonu u san i u snu vidje čovjeka koji mu govori: „O jadniče, dokle ćeš sebi odsijecati udove, idi i udovolji onome od koga si uzeo ribu“. Sam sebi nakon što se probudi reče: „Ja sam onu ribu silom oduzeo a udarcem čovjeku nanio bol. Ta riba me je ugrizla“. Zaputi se da nađe ribara i kad ga nađe zatraži oprost, darova mu nešto novca i iskreno se pokaja za svoj postupak. Ribar time bijaše zadovoljan. Zapovijednika ruka odmah prestade boljeti. Tu noć mirno je spavao jer se iskreno pokajao i okanio se ružnih djela. Bog Uzvišeni tada objavi Musau: „O Musa, tako Mi Moje Moći, Slave i Veličine da ovaj zapovijednik nije zadovoljio onog čovjeka kojem je nepravdu učinio, Ja bih ga žestoko kažnjavao do kraja života“. /Savjeti vlastima – Gazali/

Nije se stanje ovog nasilnika, griješnika, samovoljnika, promijenilo dok on nije promijenio sebe. Kad je shvatio da je nepravdu učinio i kad se za to nedjelo pokajao, oštećenog zadovoljio, Allah dž.š., je promijenio njegovo stanje. Učinio mu je život sretnim a njega zadovoljnim.

Allah dž.š., nama poručuje, da On Uzvišeni neće promijeniti ničije stanje, ni jednog naroda dok taj narod, dok taj neko ne promijeni svoj odnos prema Allahu. Neće Allah mijenjati ničije stanje dok čovjek ne promijeni sam sebe. Koliko je oštećenih, obespravljenih i unesrećenih u našem društvu? Džaba nam je vapiti za srećom i zadovoljstvom dok se svi mi ne promijenimo. Džaba nam je sve dok mi sami ne shvatimo da i sreća i zadovoljstvo stanuju u nama, u našoj spremnosti da donesemo odluku i da se mijenjamo, da se od grijeha, nepravde i nasilja udaljimo.

Mnogo je žrtve za ovu zemlju i slobodu njenu podneseno. Brojna su braća i sestre u temelje njene, a u budućnost našu, ugradili svoje živote. Šehidskih nišana u ovoj zemlji je samo Allah zna koliko, a samo On zna i koliko je mezarova šehidskih na kojima nikad neće biti nišan postavljen. Nagrada šehidska je ništa drugo do Džennet, i to onaj dio koji se Firdewsom zove.

Hazreti Aiša r.a., je pitala Poslanika: „Poslaniče Božiji, da li će iko postići nagradu šehidsku a da nije umro šehidskom smrću“? Poslanik je rekao: „Da, onaj koji se svaki dan sjeti smrti dvadeset puta. Taj će imati nagradu kao što je ima šehid i imat će njegovu džennetsku deredžu“. Poslanik je još rekao: „Mnogo se opominjite smrću, jer takva opomena briše grijehe i umanjuje ljubav prema ovom svijetu u srcima ljudskim“. Pitali su Poslanika: „Ko je najrazboritiji čovjek“? Poslanik je rekao: „Onaj ko se najviše opominje smrću i onaj ko se za nju najviše priprema. Takvome pripada počast i ovog i onog svijeta“.

Kakvoj nagradi se nadaju oni u društvu našem koji su uskratili našoj braći i sestrama da primaju zarađenu penziju?

Kakvoj se nagradi nadaju oni koji su našu braću i sestre ostavili bez zarađene plaće i da protestuju pa i glađu štrajkuju, primorali?

Kakvoj se nagradi nadaju oni koji su uništili hiljade radnih mjesta i ostavili sve nas bez jasne perspektive i svjetlije budućnosti?

Čemu se nadaju kad znaju da između onog prema kome je učinjena nepravda i Allaha dž.š., nema zastora. Njihova i dova i kletva, direktno Stvoritelju bivaju uzdignute i kod Njega Svevišnjeg primljene.

Opomenimo se braćo smrću i o njoj često razmišljajmo! Tako ćemo na pravi put sebe usmjeriti a našu zemlju učiniti naprednom, naše društvo sretnim a sebi ćemo obezbijediti istu onu nagradu koju Allah dž.š., šehidima darova.

Uzvišeni Bože, molimo Te da nas pomogneš. Amin!

Izet ef. Čamdžić