GRIJEH KOJI SE NE OPRAŠTA

Huzejfe ibn Jeman, r.a., je rekao: “Ljudi su pitali Allahovog Poslanika, a.s., o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeci se da me ne snade.”.

A drugi halifa Omer ibn Hattab je rekao: “Bojim se da se veza Islama ne pode kidati, malo po malo, kada se pojave generacije, koje nece poznavati džahilijet.”

Prije i Huzejfe i Omera, r.a., (na mnogo vijekova), Allahov poslanik Ibrahim, a.s., upucuje dovu Allahu, dž.š., ovim rijecima: “Gospodaru moj, ucini moj grad bezbjednim i sacuvaj i mene i sinove moje od obožavanja kipova, oni su, Gospodaru moj, mnoge u zabludu odveli.” (Prijevod znacenja – 35. 36.)

Sve ovo obavezuje na veliki strah i oprez od širka, a takoder i na njegovo upoznavanje kako bi ga se mogli cuvati.

Širk znaci cinjenje nekog ibadeta nekom drugom mimo Allahu, dž.š. Kao što je dova, žrtvovanje, zavjet, traženje pomoci od nekog drugog u onome u cemu ne može pomoci niko osim Allah itd.

Dok je tevhid cinjenje ibadeta samo Allahu, dž.š., i on je osnov ili pravilo u životu covjeka, a širk je stran i tud ljudskoj prirodi. Kaže Uzvišeni: “Svi ljudi su sacinjavali jednu zajednicu i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima o onome u cemu se oni ne bi slagali.”. (Prijevod znacenja – El-Bekare, 213.)

Prenosi se od Abdullaha ibn Abbasa, r.a.: “Izmedu Adema, a.s., i Nuha, a.s., bilo je 10 vijekova i svi su bili u znaku Islama.”.

Komentarišuci ove rijeci, islamski ucenjak Ibn ul-Kajjim veli: “Ovaj hadis je vjerodostojan i u skladu je sa kur’anskim ajetom (iz sure Bekare).” Ispravnost ovog govora potvrdio je takoder i Ibn Kesir. Prvi širk na zemlji desio se u Nuhovom narodu, a prouzrokovan je pretjerivanjem u pogledu dobrih ljudi, koji su bili poznati po svojoj pobožnosti.” I govore: “Nikada božanstva svoja ne ostavljajte i nikako ni Vedda, ni Suva’a, ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne ostavljajte.” (Prijevod znacenja – Nuh, 23.)

Imam Buhari navodi u svom Sahihu predaju od Abdullaha ibn Abbasa, koji kaže: “Ovo su imena dobrih ljudi u narodu Nuhovu. Nakon što su oni pomrli, šejtan je objavio ljudima da na mjestima gdje su se oni sastajali sagrade kipove i nazovu ih njihovim imenima. Oni su to i ucinili, ali ih nisu obožavali, sve dok nisu došle generacije koje nisu znale ko su ovi ljudi i šta predstavljaju njihovi kipovi. Tako da su ih uzeli za božanstva i poceli ih obožavati.”

Na osnovu ove predaje, koju bilježi Imam Buhari, spoznajemo opasnost slikarstva i vajarstva, te izgradnje i postavljanja skulptura i kipova po trgovima i ulicama i na drugim mjestima, jer to je put koji ljude vodi u širk (idolopoklonstvo) i to je isprobani šejtanski metod s kojim je mnoge ljude odveo u propast.

Zbog toga je Islam zabranio slikanje i vajanje likova i prokleo one koji se time bave i zaprijetio im bolnom kaznom na Sudnjem danu. Iz ove price o Nuhovom narodu, uvidamo neprestanu težnju Iblisa, Allah ga prokleo, u obmanjivanju i zavodenju ljudi. Tako on cesto puta prilazi ljudima sa strane osjecanja i poziva ih u ono što ce im, navodno, donijeti dobro. Zbog toga je, kada je kod Nuhovog naroda vidio veliku ljubav i privrženost ovim pobožnim ljudima, pozvao ih je u pretjerivanje naredivši im da podignu njihove statue (kipove), radi stalnog sjecanja na njih. A stvarni šejtanov cilj bio je postepeno zavodenje ljudi i odvodenje od istine u zabludu, sve do te mjere, da su ih poceli obožavati i ibadet im ciniti, pocinivši tako najveci grijeh s kojim su prkosili i Nuhu, a.s., kad ih je pozvao da ostave širk i da se vrate tevhidu. Ovi mušrici su, nakon što su ostavili ibadet Allahu , dž.š., zbog kojeg su stvoreni i preko kojeg se ostvaruje sreca na obadva svijeta, prihvatili da cine ibadet šejtanu i da slijede svoje strasti i mišljenja, što ih je sve skupa odvelo u zabludu, kao što kaže Ibnul-Kajjim: “Pobjegli su od robovanja zbog kojeg su stvoreni, i prihvatili su da robuju svojim prohtjevima i šejtanu.”

Muhammed, a.s., je zbog toga upozorio svoje sljedbenike na opasnost širka i presjekao je i zatvorio sve puteve koji vode ka širku.

Tako je Muhammed, a.s., zabranio sva sredstva (od rijeci i djela) koja znace širk ili vode ka njemu.

1. Allahov Poslanik, a.s., je zabranio izgovor rijeci koje podrazumijevaju izjednacavanje izmedu Allaha i Njegovih stvorenja, kao što su npr. rijeci: “Kako hoce Allah i ti.”, ili: “Da nije Allaha i tebe.”, drugim rijecima: “Da nije Allaha, a zatim tebe.”, ili: “Kako hoce Allah, a zatim ti.”, jer ovo “i” znaci poistovjecivanje, a rijec “zatim” znaci slijed ili poredak.

2. Allahov Poslanik, a.s., je zabranio i velicanje kabura i izgradnju na njima nadgrobnih spomenika, kao i njihovo osvjetljavanje (paljenje svijeca), krecenje i pisanje po njima.

3. Zabranio je takoder uzimanje kabura za mesdžide i klanjanje u njima, jer je to put do njihovog obožavanja.

4. Zabranio je klanjanje namaza u sami izlaz i zalaz sunca, jer to vodi oponašanju onih koji cine sedždu suncu u onim vremenima.

5. Zabranio je putovanje u bilo koje mjesto s ciljem približavanja Allahu kroz ibadet na tom mjestu, osim putovanja radi posjete tri mesdžida: a) Mesdžidul-harama (Kaba), b) Poslanikovog mesdžida u Medini i c) Mesdžidul-Aksa u Jerusalemu.

6. Zabranio je pretjerivanje u hvaljenju i uzdizanju njega kao licnosti, rekavši: “Ne uzdižite me kao što su kršcani uzdigli Isaa, sina Merjemina; ja sam rob i zato recite: “Allahov rob i Allahov Poslanik.”

7. Zabranio je izvršavanje i ispunjavanje zavjeta (Allahu) na mjestima na kojima se obožavaju kipovi ili na mjestima na kojima se proslavljaju džahilijetski praznici.

Medutim, i pored jasnih objašnjenja od strane Allahovog Poslanika, a.s., i njegovog neprestanog zalaganja da ummet udalji od širka i puteva koji njemu vode, postoje skupine u ummetu Muhammeda, a.s., koje su neposlušne Allahovom Poslaniku i koje su se suprostavile njegovoj naredbi, cineci najveci grijeh prema Allahu, dž.š., i uvodeci tako novotarije u Islam, od kojih je on potpuno cist.

U tom pogledu spomenut cemo rijeci islamskog ucenjaka Ibnul-Kajjima, koje su upucene onima koji velicaju kaburove, postupajuci suprotno naredbi Allahovog Poslanika, a.s.. Kaže Ibnul-Kajjim: “Onaj ko pokuša usporediti sunnet i praksu Allahovog Poslanika u pogledu kaburova, i ono što je on zabranio ili naredio, i praksu ashaba, r.a., sa onim što danas praktikuju i rade mnogi ljudi, vidjece da je praksa ovih posljednih u potpunoj suprotnosti sa sunnetom Allahovog Poslanika i praksom ashaba, r.a., i da se to dvoje ne može spojiti nikada. Muhammed, a.s., je zabranio klanjanje na kaburovima, a oni to cine, zabranio je podizanje mesdžida na kaburovima, a ovi podižu mesdžide na njima i smatraju ih svetištima. Zabranio je paljenje svijeca na kaburovima, a ovi pale svijece i okupljaju se na dan praznika na grobljima. Oni podižu nadgrobne spomenike, a Resul, a.s., je naredio da se kaburovi poravnaju, kako bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebul-Hajjadža el-Esdija, da mu je Alija r.a. rekao: “Hoceš li da te pošaljem, kao što je mene Allahov Poslanik poslao rekavši mi: “Ne ostavi nijednu sliku (lik), a da je ne uništiš, niti i jedan uzdignut kabur, a da ga ne poravnaš.”

Resul, a.s., je zabranio krecenje kaburova i gradnju na njima. Imam Muslim bilježi hadis od Džabira, r.a., koji kaže da je Muhammed, a.s., zabranio krecenje i uljepšavanje kaburova, sjedenje na njima i podizane nadgrobnih spomenika. Zabranio je takoder, pisanje na kaburovima, kako bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Džabira, da je Resul, a.s., zabranio krecenje kaburova i pisanje na njima. Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen-sahih. U svemu ovome, oni koji velicaju kaburove i uzimaju ih za svetinje, suprostavljaju se sunnetu Resula, a.s., i cine veliki grijeh.

– Pretjerivanje u pogledu Poslanikovog prava

Ranije smo spomenuli da je Resul, a.s., zabranio da se pretjeruje u pohvali njega, da ne bi muslimani upali u širk, kao što su to uradili kršcani, uzevši Isaa, a.s., za božanstvo. I naredio je da za njega kažu: “Allahov rob i Poslanik”, jer ga je tako nazvao i Allah, dž.š., u Kur’anu.

Kako onda oni koji upucuju dove Allahovom Poslaniku i njemu se utjecu od zla, i od njega traže pomoc i olakšanje u teškim trenucima, a zaboravljaju na Allaha, dž.š., mogu reci da vole Allahovog Poslanika, a.s., i da su njegovi sljedbenici. Ljubav prema Poslaniku, a.s., izražava se kroz potpuno i dosljedno slijedenje njegovog sunneta i izvršavanjem onoga što je naredio, a ostavljanjem onoga što je zabranio.

– Pretjerivanje u pogledu dobrih ljudi.

Kada je pretjerivanje u pogledu Poslanika, a.s., zabranjeno, onda je jasno da je prece da bude zabranjeno pretjerivanje u pogledu dobrih ljudi, koje se ogleda u stavljanju takvih na stepen koji im ne pripada, te pridavanje svetosti takvim ljudima, zatim traženje pomoci od njih, tavaf oko njihovih kaburova, traženje njihovog blagoslova i prinošenje žrtava kod njihovih kaburova. Ova vrsta širka se odavno uvukla medu muslimane, tako da je i danas prisutna medu muslimanskim masama, koje je šejtan zaveo, poput Nuhovog naroda, pa su i pored jasne upute od Allaha, dž.š., skrenuli sa pravog puta, uvodeci u vjeru Islam, novotarije i posebne ibadete o kojima Allah, dž.š., nije objavio nikakav dokaz. Mnogi muslimani danas, kada se nadu u teškoj situaciji, kada ih pogodi musibet (nesreca), odlaze na kaburove nekih ljudi, koje nazivaju evlijama i njima upucuju dove; od njih traže pomoc i blagoslov, izazivajuci tako srdžbu Allah, dž.š., i zapadajuci u iskušenje i musibet, veci od onog koji ih je snašao, a to je iskušenje i musibet u vjeri. Takvi svoje postupke i svoj širk pravdaju ljubavlju prema dobrim ljudima, što je cista laž i još jedna spletka šejtanova, jer ljubav prema dobrim ljudima mora biti u okviru Kur’ana i Sunneta, a to podrazumijeva upoznavanje sa njihovim životnim djelom i slijedenje njihovog primjera, ako su bili istinski sljedbenici Kur’ana i Sunneta. Rekao je šejhul-Islam Ibn Tejmije: “Svaki covjek koji pretjeruje u pogledu Poslanika ili dobrih ljudi, i pripiše im neka od svojstava uluhijjeta, kao npr. da kaže: “O gospodine (i spomene ime), pomozi mi, spasi me, ti si mi dosta.” i sl., pocinio je veliki širk i od njega treba tražiti da se pokaje i da ucini tevbu. Ako to ne ucini, ubija se, jer Allah, dž.š., je slao poslanike i objavio Knjigu, da bi se obožavao samo On, Allah, i da bi se samo Allahu ibadet cinio. A oni koji pored Allaha uzimaju druga božanstva, kao što je Isa, a.s., meleki, kipovi, dobri ljudi, govoreci da oni ne vjeruju da ovi stvaraju stvorenja, niti da spuštaju kišu, i daju opskrbu, vec obožavaju njih ili njihove kaburove ili kipove da bi ih približili Allahu dž.š. (Prijevod znacenja – Ez-Zumer, 3.) i da bi bili njihovi zagovornici kod Allaha (Prijevod znacenja – Junus, 18.), neka znaju da je Allah, dž.š., poslao poslanike da zabrane ljudima da dozivaju, upucuju dove, traže pomoc i cine bilo kakav ibadet bilo kome drugom osim Allahu, dž.š.

Pripremljeno po knjizi “El-iršad ila sahihul-itihad ve redd ala eh’liš-širki vel-ilhad”, od dr. Saliha ibn Fevzana.

saff.ba