Prestani se smijati, moramo te spremiti za dženazu
Ustvari, čitavo vrijeme mu je govorio: “Prestani se smijati, moram te okupati!“ Onaj koji je čitavo vrijeme tokom kupanja bio nasmijan, što bi mi rekli, osmijeh od uha do uha, bio je jedan od Allahovih robova koji je mrtav ležao na stolu u gasulhani a onaj koji mu je govorio da se prestane smijati, bio je lokalni imam koji ga je kupao i pripremao za putovanje na onaj svijet, putovanje sa kojeg nema povratka…
Inače, ljudi, bili to imami ili neko drugi, kad kupaju mejite (mrtvace), imaju dosta toga za ispričati, dosta toga i sakriju, žive sa tim. Vide dosta strašnih prizora tokom kupanja koje jednostavno ne žele da podijele sa drugima a isto tako, vide dosta lijepih završetaka i stvari, koje im uljepšavaju vjerničke dane i budu uzrokom imanskog jačanja.
Jednom od lokalnih imama, duboko urezan u duši, ostalo je slučaj kupanja jednog vjernika. Uz mješavinu uzdaha i osmijeha, ispričao je sljedeće:“Tako mi Allaha, svi smo u gasulhani osjećali neku neopisivu sreću i radost što ga kupamo. Nismo znali zbog čega, ali je osjećaj bio neopisiv. Ležao je i bio je poput djeteta koje je utonulo u dubok san. Lice mu je ukrašavala brada a posebnu ljepotu njegovom licu, davao je osmijeh. Onakav osmijeh još nisam vidio. Usne koje su bile nasmijane, činile su predivan spoj sa bjelinom zuba koja me podsječala na bisere.
Dok sam ga kupao, pogled mi je stalno letio ka njegovom osmijehu. Nekoliko puta, svojom sam rukom zatvarao mu usta i kroz smijeh govorio: “Brate, prestani se smijati, moram te okupati.“
Osjetih potrebu da ga poljubim u čelo na kojem su bili tragovi sedžde. Kad sam ga trebao namirisati, rekoh sebi: “Prvo ću da ga poljubim u čelo, pa ću onda da stavim miris.“ Tako sam i uradio. Kad sam spustio svoje usne na njegovo čelo, osjetio sam miris koji nije bio u mojim rukama, odnosno miris koji sam spremio da ga stavim na njegovo tijelo. Bio je to neopisiv miris, veoma jak i veoma prijatan. Nisam nikad nešto slično osjetio. Taj miris na mojim usnama, kasnije je godinama trajao.
A njegov život na ovom svijetu je završio na sljedeći način. Bio je imam u jednoj od džamija. Hafiz Kur’ana, čestit insan. Tokom vožnje, doživio je lakšu saobraćajnu nesreću. Izašao je iz auta, pogledao a zatim rekao: “Hvala Allahu na svakom stanju.“ Narod je počeo da prilazi, da vide da li je dobro a on im je rekao da se odmaknu jer je sve u redu. Zatim je na pola puta legao, legao je na desnu stranu (kao što se postavlja mejit u kabur), okrenuo se prema kibli, izgovorio kelime i šehdaet i umro.
_____________________
Smrt je jedna i nakon nje nema povratka, kad god kreneš da uradiš zlo, sjeti se da može baš tada melek smrti da dođe. A isto tako, kad kreneš da radiš dobro, i tada Melek smrti može da navrati i da ti u pola posla uzme duše. Gospodaru naš, smiliuj nam se i podari lijep završetak, amin.
Saudin Cokoja
