Allah želi od nas da mu se okrenemo/predamo srcem prije nego tijelom

Piše: Nebil ibn Abdulmedžid en-Nešmi
Preveo, prilagodio i preuredio: Semir Imamović

Zločin skrivanja znanja jedan je od najvećih zločina, za koji Uzvišeni kaže: „One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju.” (El-Bekare, 159)

Znakovi/znamenja koje je Allah, dželle šanuhu, postavio u kosmosu, na Nebu i Zemlji, i u nama samima, upućuju na Njega, vode Njegovoj spoznaji i dokaz su za one koji imaju pameti. Kaže Uzvišeni: „Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.” (El-Bekare, 164)

Voli na ovom svijetu koga hoćeš, šta hoćeš i koliko hoćeš, ali znaj da je ispravna ljubav, koja ima svoje plodove i na budućem svijetu („Čovjek će biti sa onim koga voli.“), samo ona koja poštuje granice, definisane Božijim riječima: „Ima ljudi koji su umjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha. A da znaju mnogobošci da će onda kada dožive patnju – svu moć samo Allah imati i da će Allah strahovito kažnjavati.“ (El-Bekare, 165)

Slijepa pokornost i slijeđenje donosi poniženje na ovom i budućem svijetu, ali će njenu pravu gorčinu i zlo ljudi osjetiti tek na budućem svijetu, a o čemu Uzvišeni veli: „…kada će se glavešine, za kojima su se drugi povodili, svojih sljedbenika odreći i kada će veze koje su ih vezale prekinute biti, i oni patnju doživjeti, kada će sljedbenici njihovi uzviknuti: ”Da nam je samo da se vratimo, pa da se i mi njih odreknemo kao što su se oni nas odrekli!” Eto, tako će Allah njima djela njihova po njih kobnim pokazati i oni iz vatre neće izlaziti.” (El-Bekare, 166-167)

Šejtan, istinski čovjekov neprijatelj, vreba svaku ljudsku neopreznost i nemarnost (traži priliku za napad), pa makar ona bila u gutljaju vode i zalogaju hrane. “O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, ali samo ono što je dopušteno i što je prijatno, i ne slijedite šejtanove stope, jer vam je on neprijatelj očevidni! On vas navraća na grijeh i razvrat i na to da o Allahu govorite ono što ne znate.” (El-Bekare, 168-169) Nije rekao „ne slijedite šejtana“, nego „ne slijedite šejtanove stope“, jer šejtan čovjeka zavodi postepeno i polahko (pokretom, pogledom, dodirom, rječju), dok ga u potpunosti ne upropasti.

Nije sve što smo naslijedili od svojih predaka ispravno i bogougodno, ma koliko mu oni bili privrženi. Mjerilo ispravnosti naslijeđenog/tradicije je njegova usklađenost sa Božijim propisima. Oni koji odbacivanje/zanemarivanje Božijih propisa pravdaju tradicijom i kulturnim naslijeđem, nalikuju predislamskim Arapima, koji su, kada ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao u tevhid – vjerovanje u samo jednog Boga, kazali: „Nećemo, slijedićemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” – Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na Pravome putu bili?! (El-Bekare, 170)

Zahvaljivanje Allahu na blagodatima je ibadet (klanjanje Allahu), kao što kaže Uzvišeni: “O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate!” (El-Bekare, 172)

Postupanje suprotno osnovi (osnovnoj normi) ima svoja pravila i ograničenja koji se moraju poštovati. Kaže Uzvišeni: „On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. Allah zaista prašta i milostiv je.” (El-Bekare, 173) Dakle, u nuždi, koja predstavlja izvanredno stanje u kojem bi primjena osnovne norme ugrozila jednu od pet temeljnih vrijednosti (vjera, život, razum, imetak i čast), dozvoljeno je ono što je u normalnim okolnostima strogo zabranjeno (konzumirati svinjetinu, izgovoriti riječi nevjerstva, otkriti stidno mjesto i sl.), ali to mora biti u skladu sa spomenutim ograničenjima “ali ne iz želje“ i „tek toliko da glad utoli.“. Na temelju toga nastalo je poznato usulsko pravilo „ed-daruretu tukadderu bi kaderiha“/“Nužda je ograničena potrebom“.

Razilaženje u vjerskim konstantama i kategoričkim istinama, kao što je obaveza vjerovanja u Allaha, istinitost objave, Knjige i poslanstva, i pokoravanja Allahu i Poslaniku, uzrokuje neprijateljstvo i razdor među ljudima. Kaže Uzvišeni: „To je zato što je Allah objavio Knjigu, pravu istinu. A neslozi onih čija su mišljenja o Knjizi suprotna doista nema kraja.” (El-Bekare, 176)

Allah, dželle šanuhu, od nas traži da Mu se okrenemo/predamo srcima, prije nego se okrenemo tijelima (rječima i djelima). “Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.” (El-Bekare, 177)

Saff.ba